Studenti ili bolje rečeno studentice socijalnog rada te diplomirani socijalni radnici i radnice pokrenuli su akciju kojom žele skrenuti pozornost javnosti i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi na nepravednu situaciju u kojoj se nađu socijalni radnici/radnice nakon završetka studija. O čemu se konkretno radi razgovarale smo s Josipom Bićanić, socijalnom radnicom te jednom od inicijatorica akcije.
Objasnite koji je položaj socijalnih radnika/radnica nakon završetka studija?
Nakon završetka studija socijalni radnici mogu ravno na burzu rada iz razloga što je vrlo teško pronaći ustanovu u kojoj socijalni radnik može odraditi svoj pripravnički staž. Prema Odluci o programu prijema na vježbenički staž stručnih djelatnika – volontera u ustanovama socijalne skrbi nije svaka ustanova socijalne skrbi obvezna primiti vježbenika na staž, već se točno propisuju ustanove koje su to dužne. Tako ovisi o ravnatelju ustanove hoće li mimo Odluke primiti vježbenika ili neće.
Problem je također što je Zakonom o radu omogućeno poslodavcu da kao pripravnika prima i vježbenike volontere, za što se svi odlučuju iz logičnog razloga – uštede. Ovako volonteru isplaćuju umjesto plaće samo putne troškove (241,57 kuna) i plaćaju mu doprinose, što je znatna ušteda nego da mu plaća još i plaću koja bi trebala iznositi oko 4-4,5 tisuće kuna.
Vrlo smo zapostavljena struka općenito, tako da nam je i iz tih razloga teško naći zaposlenje – maknuli su nas iz škola, vrtića, poduzeća, većine zdravstvenih ustanova, a na svim tim mjestima smo itekako potrebni.
Nakon završenog volonterskog staža i položenog stručnog ispita opet smo na burzi rada jer je još teže naći stalan posao u struci. Traženje posla se proteže mjesecima jer uglavnom možemo naći zaposlenje u državnoj službi (ustanove socijalne skrbi), a za to je potrebno čekati javni natječaj. Potreba na burzi za socijalnim radnikom u Zagrebu pojavi se u prosjeku jednom mjesečno.
Kako izgleda samo volontiranje?
Dakle, uz vrlo teško pronalaženje vježbeništva i čekanje mjesecima na isto, gotovo polovica socijalnih radnika odustane od struke i okreće se traženju drugih poslova, što SSS usmjerenja, što društvenog VSS.
Vježbenici obavljaju poslove propisane Pravilnikom o vježbeničkom stažu stručnih djelatnika u ustanovama socijalne skrbi i rade kao i ostali stručni djelatnici u toj ustanovi 8 sati dnevno. Ono minimalno traje godinu dana, a najduže 20 mjeseci. Većina ih nažalost odvolontira puni staž od 20 mjeseci jer nakon što stekne minimalni uvjet za polaganje stručnog ispita (godina dana vježbeništva) svejedno čeka par mjeseci na sami ispit te i nakon što ga položi volontira i dalje zbog staža i doprinosa. Razlog je već spomenut – teško je naći posao i s položenim stručnim ispitom.
Zapravo se radi o izrabljivanju radnika/ca, možda banalno pitanje, ali od čega živite tijekom pripravničkog staža?
Većina kolega nađe nekakav dodatni posao, pa radimo i po 12 sati dnevno u prosjeku. Neki, kao ja, imaju sreće pa im uleti neko istraživanje ili savjetovalište vezano za ustanovu gdje su vježbenici, pa za taj posao zarade koju kunu. No to su uglavnom poslovi plaćeni oko 1500 kuna mjesečno. No i to je nešto. Neki imaju sreću da ih roditelji i dalje mogu uzdržavati, a nekima, koji su i tijekom studija živjeli po studentskim domovima i krpali kraj s krajem, je itekako teško.
Koji su vaši prijedlozi za riješavanje statusa diplomiranih socijalnih radnika/ radnica?
Prijedlozi su raznorazni.
Obzirom da je recesija, ne očekujemo da nas preko noći počnu plaćati, mogu nam skratiti znatnije vježbenički staž. Omogućiti nam pohađanje besplatnih tečajeva, seminara i radionica vezanih uz samu struku. Platiti nam polovicu plaće, npr. 2500 kuna mjesečno, a ne nužno cijeli iznos. Omogućiti nam da vježbeništvo odradimo i u NGO ustanovama, u inozemstvu ili omogućiti svim ustanovama socijalne skrbi, pa i šire, u školama, vrtićima, bolnicama, da nas prime kao vježbenike. Izmijeniti sporne članke Zakona o radu i podzakonske akte kojima se omogućava masovno primanje u pripravništvo vježbenika volontera, a ne pripravnika za plaću. Otvoriti više radnih mjesta za socijalne radnike – vratiti nas u škole, vrtiće, bolnice, poduzeća – to su mjesta na kojima smo zaista prijeko potrebni kao članovi stručnog tima.
Da li je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi pokazalo ikakvu volju za riješavanjem ovog pitanja?
Ministarstvo uporno godinama ignorira naš problem, a vrhunac ignorancije je omogućavanje plaćanja pripravništva zdravstvenim djelatnicima (liječnicima, stomatolozima, med. sestrama) za što je 2007. osigurano 90 milijuna kuna samo za tu godinu. Za nas socijalne radnike (cca 90 diplomiranih godinšnje) bi bilo dovoljno 6 milijuna godišnje! Zdravstveni se djelatnici nalaze također kao i socijalni radnici pod okriljem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.
Ministar se Milinović uporno u medijima naziva ministrom zdravstva, a socijalna se skrb opet zaboravlja. Odnos zaposlenih socijalnih radnika u ustanovama socijalne skrbi i klijenata u populaciji koju pokrivaju prelazi u najkritičnijim područjima preko 12 000:1!
Ministarstvo se od 9. mjeseca, kada je dopis o ovoj problematici poslan zajedno s 896 potpisa struke i službenom potporom Studijskog centra socijalnog rada pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, još nije očitovalo o našem problemu.
Što o svemu kaže jedna od studentica pred diplomom?
Bili bismo zahvalni i da nam se da 50% plaće. Ja ne bi zadirala u smanjenje pripravničkog staža jer me na kraju krajeva nije ni briga ako uzmemo u obzir da je pripravnicki plaćen, hoće to bit 12 mjeseci ili 20. Bitno mi je samo da se ne osjećam ko zadnja rupa na svirali, ko nečija igračka ili rob kad radim besplatno za nekoga! Bilo bi dobro provesti neko istraživanje među pripravnicima volonterima o tome kako se osjećaju ujutro kad ustaju i kad se spremaju na posao znajući da im je sav trud i sav rad neplaćen (a da ne govorim o tome da je i necijenjen), jesu li zadovoljni, vole li svoj posao, odlaze li na posao puni elana, s kakvim emocijama se vraćaju s posla.. mislim da bi rezultati bili u najmanju ruku zanimljivi.
Socijalne radnice uglavnom su žene (moja procjena 90%, ako ne i više). Kako preživljavaju? Ne znam. Valjda i dalje žive na grbači roditelja ili rade dva posla. Meni je već neugodno sa svojih 24 godine za svaku i najmanju sitnicu tražiti novac od roditelja. Previše su se žrtvovali za mene, sebi uskraćivali sve i svašta da bi meni svaki mjesec za Zagreb dali za stanarinu, režije, hranu, prijevoz.. i tako 5 godina. 100 000 kuna. To je jedan novi Ford Focus. Uskoro ću diplomirati i umjesto da im sa smješkom i olakšanjem pokažem diplomu, opet ću biti prisiljena ostati samo dijete kojem roditelji daju džeparac. A toliko sam se veselila danu kad će prva plaća sjesti, kad ću uzeti sve račune za taj mjesec, otići i platiti ih sve! Ali ne! To se neće dogoditi jos cca 2 godine! I onda se netko čudi trendu ostanka djece s roditeljima do svoje 30.godine!
Tužna sam, frustrirana, nemotivirana, bijesna i pitam se gdje je tu pravda kad današnje društvo i čitav sustav jednostavno ne cijeni visokoobrazovane stručnjake! Kakve to vrijednost zastupamo?
