Moglo je biti puno gore. Nijedna od tri osobe koje su me zlostavljale u mladosti nisu bile pedofili predatori kao što je Jerry Sandusky. Ono kroz što sam ja prošla bilo je kratko i nažalost, uobičajeno. Procjenjuje se, iako nitko ne zna točan broj, da je jedna od četiri djevojke i jedan od šest dječaka seksualno napastovano prije osamnaeste. To što mi se dogodilo tada me potreslo, ali moja iskustva me nisu slomila. Nisam ni potisnula sjećanja – jednostavno im nisam pridavala pažnju. No, suđenje bivšem nogometnom treneru Sanduskyju me natjeralo da promislim o tome što mi je napravljeno i što sam ja napravila kao odgovor.
U svojoj kolumni kao Dear Prudence uvijek potičem ljude da prijave bilo kakvo seksualno napastovanje. Iznošenje tajne zlostavljanja odnosi sram žrtve i baca krivicu na počinitelja. Razotkrivanjem se zaustavlja ponavljanje zlostavljanja. Ali ja nisam nikome rekla. I sa kasnijim razmišljanjem i uvažavanjem svijeta u kojem se to dogodilo – od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih – i obitelji u kojoj sam živjela, još uvijek razumijem svoju odluku.
Prvi incident se dogodio kada sam imala otprilike devet godina i spavala sam kod rođaka. Posebno sam bila bliska sa jednom rođakinjom, djevojčicom mojih godina. Ona je imala brata koji je imao otprilike 14. Nekako smo on i ja završili sami ležeći na podu, gledajući TV. Počeo je lagano škakljati moja stopala. “Zar ne da je to dobar osjećaj?” – pitao je. Bio je. Polako je pomicao prste uz moje noge i kad je prošao moja koljena počela sam se osjećati nelagodno i rekla sam mu da stane. Rekao je da “igra škakljanja” godi puno više što višlje on ide. (Podsjećam da je Žrtva 6 u suđenju Sanduskyju svjedočila kako je njegov prvi pokušaj približavanja bio taj da je sebe zvao “škakljajuće čudovište” op.p. “the tickle monster”.) Pokušala sam maknuti rođakovu ruku s mene, ali on je nastavio ići prema gore govoreći kako ću se dobro osjećati ako dođe do kraja. Tada sam već znala da se događa nešto loše i rekla sam mu da nema više škakljanja. No on je postajao sve više napasan. Stisnuo me uz pod sa jednom rukom, a drugu je stavio između mojih nogu i gurnuo moje gaćice sa strane. Uspjela sam se osloboditi njegovog stiska i otrčati iz sobe. Pridružila sam se svojoj rođakinji u njenoj sobi i normalni život se nastavio.
Ideja o tome da kažem svojim ili njegovim roditeljima o tome što se dogodilo činila se gorom od samog događaja. Znala sam da bi se odrasli naljutili i da bi potencijalno nastao procijep između naših obitelji. Možda bi on rekao da sam ga tražila da me škaklja i da sam ostalo izmislila. Vidjela sam tog rođaka još puno puta tokom svog djetinjstva, ali me nikada više nije pokušao dirati. Naposljetku su se naše obitelji razdvojile i nisam imala nikakav kontakt s njim godinama. Bio je u zatvoru tri godine, ali ne zbog seksualnog napastovanja.
Iduća situacija se dogodila kada sam imala petnaest godina, bila sam brucoš u srednjoj školi. Bila sam u kući prijateljice “Diane”. Radile smo domaću zadaću zajedno i bilo je vrijeme da odem kući. Bila je zima, hladno i pao je mrak, pa se njen otac ponudio da me odveze. On je bio tih čovjek, pomalo plašljiv i u kratkoj vožnji smo bezazleno razgovarali o školi. Stao je nadomak prilaza moje kuće, ugasio motor i okrenuo se prema meni. Glas mu se gušio u emocijama i počeo je baljezgati o tome kako muškarci imaju seksualne potrebe. Ako se muškarčeva žena ne želi seksati, rekao je, to ostavlja muškarca ljutog i frustriranog. Znala sam da jednostavno moram otvoriti vrata, ali bila sam toliko šokirana da sam se zamrznula na mjestu. Tada se nagnuo nad mene, s rukama na mojim grudima i pritisnuo lice uz moje. Odgurnula sam ga, izašla iz auta i otrčala u svoju kuću.
Ponovo, nisam rekla nikome ništa. Dianin otac je bio tip čovjeka kakvoga je moj otac, bivši fakultetski boksač, prezirao. Pretpostavljala sam da moj otac neće zvati policiju ako mu kažem što se dogodilo, nego će otići kod Diane i udariti njenog oca. To bi učinilo situaciju neugodnom idući dan u školi. Dio mene je mislio da je njezin otac jadan. Dečki iz srednje škole su bili puno vještiji u upucavanju.
Godinama je moje sjećanje na tu epizodu prestajalo na mojim vratima, kao da je cijela stvar bila samo kratki isječak videa koji dalje ide prazan. Ali naravno, to nije bio kraj. Diane i ja smo ostale prijateljice kroz srednju školu i ostajale smo jedna kod druge puno puta. Sanduskyjevi odvjetnici su pokušali uzdrmati kredibilitet žrtava ističući da su njihova svjedočenja ponekad detaljnija od onoga koje su prvo dali glavnoj poroti. Žrtva 7 je objasnila: “Razgovarajući o različitim događajima i stvarima iz moje prošlosti, razne stvari su potaknule različita sjećanja.” Znam točno što time misli. Razmišljajući o tome ovaj tjedan, sjetila sam se po prvi put u dugo vremena da mi je Dianin otac nastavio nuditi vožnje. Uvijek sam odbila osim ako bi Diane išla sa nama, što je često napravila.
Jednu večer njen otac je rekao da će me voziti kući, a Diane je rekla da će nam se priključiti, stoga sam pristala. Njen otac se okrenuo Diane i rekao da ona mora ostati doma i završiti zadaću. Protestirala je da joj je ostalo samo malo čitanja i željela je poći s nama. On je postao nepopustljiv, što nije bilo karakteristično za njega i inzistirao da ona ostane doma. Već sam prihvatila vožnju, pa sam se trebala nekako izvući ako Diane ne bi išla. Činilo se da je njena majka osjetila da nešto nije u redu. Rekla je čvrsto, na očitu frustraciju svog muža, da Diane ide sa mnom. Da li je sumnjala što namjerava njen suprug? Je li znala?
Zadnji incident nije bio dječje zlostavljanje, jer nisam bila više maloljetna, iako sam imala 18, 19 godina. Nekoliko godina prije, moja obitelj je radila na izborima za našeg kongresmena, Oca Roberta Drinana, svećenika koji se zalagao protiv Vijetnamskog rata i za slobodu izbora. Bio je u gradu zbog skupljanja novaca ili gradskog sastanka, i ja sam otišla. Nakon događaja mi je ponudio vožnju do podzemne. (Mislili biste da sam naučila.) Bio je u pedesetima i dok je vozio čavrljali smo o fakultetu. Došli smo do mjesta gdje me trebao ostaviti, ugasio je motor i počeo brbljati napreskokce o muškarcima i ženama. Onda se naglo nagnuo i gurnuo mi jezik u usta dok je rukama pipao po mojim grudima i po cijelom torzu. Sve skupa je izgledalo kao početak vica, mlada Židovka zlostavljana od Jezuita. Kako smo se naguravali, imala sam vjerojatno najnaivniju misao u svom životu: “Kako je moguće da se ovo događa, on je svećenik!”
Kako sam ga odgurnula i otvorila vrata auta da izađem, vidjela sam da je na njegovom bijelom ovratniku ostao trag mog ružičastog ruža. Opet, nisam nikome rekla. Bilo je neugodno, gnjusno i nisam imala želje optužiti kongresmena, posebno ne onoga kojem sam se divila.
Možda zato što sam odrasla u kaotičnom domaćinstvu, uz spoznaju da su odrasli nepredvidivi i nepouzdani, nijedan od ovih incidenata nije imao uništavajući efekt na moju nevinost. Kada sam razgovarala sa Davidom Finkelhorom, direktorom Istraživačkog centra za zločine počinjene nad djecom, razumio je zašto je šutnja bila moja instiktivna reakcija. “Djeca intuitivno znaju da bi to bila velika stvar kod odraslih, i nisu sigurni žele li da bude. To znači konfrontaciju sa odraslom osobom koja je to počinila. Za tebe, uključivalo je tvoju prijateljicu. Što ćeš dobiti od toga? Pobjegla si i osjećala da se neće ponoviti. Nisi razmišljala da bi se moglo dogoditi nekome drugom. Iz analize koristi, veoma je smisleno ne otkrivati.”
Želim vjerovati da sada živimo u drugačijem svijetu što se tiče prijavljivanja seksualnog zlostavljanja djece. Ali, jedna od najšokantnijih stvari vezano za slučaj Sandusky je ta da su djeca koja su šutjela jer su mislila da im nitko neće vjerovati, bila u pravu!
Srećom po mene, moji zlostavljači nisu bili silovatelji ni okorjeli predatori koji biraju djecu koja su premlada ili preranjiva da pobjegnu. Finkelhor mi je rekao: “Imali su nekakvu seksualnu potrebu i pomislili su da im se ukazala prilika koja nije uključivala veliki rizik, i iskoristili su ju.” Možda je moj rođak samo htio istraživati, iako je bio dovoljno star da zna da ono što radi nije u redu. Ali što su Dianin otac i Otac Drinan očekivali da će se dogoditi? Da ću im dati ono što nisu dobivali? Danas sam mišljenja da su obojica išli prije za nagonom nego planom i za time da ga zadovolje, bez obzira na posljedice. Kojih nije bilo.
Ali, svi incidenti koje sam opisala su zločini. Zato što su se dogodili u Massachusettsu, pričala sam sa odvjetnikom Carmen Durso, koji je podigao tužbe u ime mnogih žrtava svećenika pedofila. Rekao mi je da su se ti incidenti dogodili danas, svaki bi bio potencijalni slučaj nedoličnog napada i namjernog nedozvoljenog čina. Država ima veće kazne ako žrtva ima manje od 14 godina. Zato što su to bili zločini seksualne prirode, presuda bi dovela do stavljanja okrivljenog u registar seksualnih prijestupnika.
Durso je mišljenja da sudsko gonjenje ovih događaja možda ne bi bilo uspješno. Naveo je izjavu okružnog odvjetnika u Suffolk Countyju u kojoj se ističe da od 1000 dječjih seksualnih zlostavljanja prijavljenih uredu svake godine, na sud dođe 200. “Vjerojatno je da bi to što si ti opisala bilo gledano i tada i sada kao relativno manji prekršaji u licu opravdanih sumnji koje bi porota imala.” Ali, Durso je dodao kako je svejedno bitno uložiti prigovor. “Vjerojatnost je da osoba koja je to učinila neće to više nikad napraviti.”
Znam da iznošenje istine o takvim situacijama djeluje. U svoj ulozi kao Dear Prudence, dobila sam nedavno pisma dvije mlade žene koje su imale uznemirujuće susrete sa starijim muškarcima – jedna sa instruktorom matematike, druga sa ocem prijatelja. U oba slučaja muškarci su bili seksualno uzbuđeni, ali također su pokušavali ostati unutar zakona. Rekla sam da bi trebale kontaktirati policiju, zato što je ponekad skupina dokaza ono što čini slučaj. Zaista, u daljnjim pismima koje sam dobila, ispostavilo se da je nekoliko žrtava već prijavilo ove muškarce.
Da je moja šesnaestogodišnja kćer iskusila stvari koje sam ja prošla, naravno da bih htjela da mi kaže. Također bih djelovala. Tinejdžer koji pokuša zlostavljati svoju rođakinju bi trebao dobiti barem upozorenje. Otac koji dira grudi prijateljice svoje kćeri trebao bi biti prijavljen policiji. No, koliko god mrzim što to moram reći, ne znam kako bih joj savjetovala da kao mlada odrasla osoba ide tužiti moćnog čovjeka za seksualno napastovanje. Kako smo vidjeli i previše puta, istupanje u takvom slučaju otvara ženu za karakternu skrutinizaciju javnosti i suda. Otac Drinan je umro 2007., i svjesna sam da ću biti napadnuta za obešćašćenje sjećanja na uglednog čovjeka.
Zato što sam u svakom navedenom slučaju imala priliku odgurnuti napadače i završiti napastovanje, to su postali izolirani incidenti. Nisam bila traumatizirana. Na neki način bila sam osnažena – bila sam sposobna nositi se sa tim većim, starijim muškarcima. Ali sada, godinama kasnije, ostavljena sam s mislima o Dianinom ocu: Je li ikad dirao nekog drugog?
Prevela i prilagodila Iva Agatić
