Trebaš li se udati dok si mlada i na vrhuncu spremnosti za brak, ili čekati zrelije godine kada imaš ne-tako-dobre grudi, već emotivno zreliji stav prema kompromisu? Oprezno, mislim da je ovo trik-pitanje. Ali, ako ste osoba kojoj je potreban članak ili tuđe iskustvo kao odgovor (pretpostavimo da ste među “sretnim” dijelom populacije kojoj je brak dozvoljen), onda budite uvjereni/e da savjet čeka na vas, huškajući vas da stavite prsten sada ili nikada.
Tako je: Kao da nije naočigled smiješno govoriti ljudima što da čine ili kada da to čine, kada se radi o ludim, lakomislenim, kulturalno prihvatljivim zajednicama poput braka, ipak postoje pojedinci/ke koji/e će vam govoriti kada to učiniti. Uglavnom, žele da to učinite odmah. Ipak, sada je bolje nego poslije, kada možda nećete biti u mogućnosti to učiniti. Ako biste to učinili sada, argument bi vjerojatno bio – vidjeli biste što svi mi ostali koji smo to već učinili imamo, i mogli biste imati isto to.
Zašto? Jesmo li svi mi primjeri staromodnih stereotipa zabrinuti oko toga jesu li sve mlade dame već udane? Zašto imamo potrebu govoriti (većinom) ženama da se udaju što prije? Osjećamo li se zbog toga bolje? Bojimo li se činjenice da se ne znamo nositi s novom generacijom žena koje možda nikada neće imati djecu ili naći “Pravoga”?
Obavijest: Znamo kada, ako ili kako se želimo udati. Ako još uvijek nismo odlučile, i dalje znamo da je savjet super, ali da ćemo na kraju samostalno donijeti odluku, povezanu s našim situacijama, životima i željama. Priče o tome što druge žene čine ili su učinile, iznimno su zanimljive, ali konačno nisu primjenljive na nas i naše živote. Molim vas, prestanite se ponašati da jesu.
Uzmite za primjer mladu udanu djevojku koja piše objave na internetu: Udala se mlada! Isto bi trebala i ti. Preciznije, Julia Shaw udala se s 23 godine – godine u kojima sam bezbrižno iščekivala novu epizodu serije Melrose Place. Shaw je upoznala svoga muža Davida na faksu, anđeli su sišli s neba, i oni su žurno uplivali u Sustav Zrelost-Predanost. I, s obzirom da je taj potez za Juliu Shaw bio uspješan, pita se zašto svi/e ne pohitaju prema vratima Gradske Vjećnice u utrci s brzinom:
Udana sam. Pred oltar sam stala s 23 godine. Moj suprug, David, imao je 25. Imala sam posao; on, ponudu za posao i godinu dana do završetka pravnog fakulteta. No, nismo mogli kupiti kuću, čak ni zamijeniti auto kada se pokvario. Živjeli smo u malome stanu u suterenu, s polovnim namještajem. Nismo imali internet, niti pouzdano grijanje.
Brak nije nešto što smo učinili kao odrasli – bio je način na koji smo odrasli, stasali zajedno. Preživjeli smo neprilike karakteristične za ovo stoljeće: potraga za poslom, gubitak posla, smrt u obitelji, obiteljske nesuglasice, financijska nesigurnost. Stabilnost, zajedništvo i intimnost braka omogućili su nam lakše uočavanje s izazovima te mogućnost da se razvijemo kao individue i kao par. Naučili smo kako biti jaki jedan za drugoga, biti podrška partneru/ici, savjetovati se i kako dijeliti zadovoljstva, ne samo probleme.
Odlično, ovo je odlično. Ne želim ni na koji način umanjiti uspjeh njezina braka – pljesak za sve koji/e rade ono što vole i što ih usrećuje. Ali, ovaj argument je doista manjkav kao primjer za brak za bilo koga osim za Juliju i David Shawa, i zaista ga je prelako opovrgnuti.
Prvo: Sve vrste veza, s ljubavnicima i prijateljima, s kućnim ljubimcima, sa sobom, u svim mogućim kombinacijama, mogu omogućiti jedan korak na putu prema našem napretku i sazrijevanju. Drugo: brak sam po sebi, nije stabilan. Niti intiman. Niti pruža zajedništvo. Brak je legalni/religijski sporazum. Ljudi unutar toga sporazuma mogu njegovati i poticati navedene vrijednosti. Ili ne. Mnogi parovi to čine. Mnogi ne čine. Upravo u tome se nalazi današnji postotak razvoda.
{slika}
Nije mi jasno zašto se brak atribuira kao koncept, a nasuprot ljudima u njemu i poslu koji oni obavljaju. Brak je samo okvir. Cjelokupan proces prema kojemu se brak odvija svodi se na dvoje ljudi i na način na koji se oni suočavaju s izazovima – zajedničkim životom, problemima s financijama, vanbračnom djecom, brigom za kućnoga ljubimca, kupnjom vrlo skupoga kauča i sl. U Gradskoj Vijećnici nitko vam neće dati nagradu za međusobno povjerenje. Nitko vam ne dostavlja potvrdu zrelosti. I nigdje se u bračnom ugovoru ne osigurava status srodnih duša.
Julia Shaw dalje nastavlja sa specificiranjem pojedinosti i dobrobiti njihova braka na način koji općenito sugerira njihove željene ciljeve: neovisnost od samoga početka, zajedničke financije, a potom ističe gomilu netočnih natuknica o tome kako srodne duše funkcioniraju:
Ponekad ljudi odgađaju brak jer su u potrazi za svojom srodnom dušom. No, to je pogrešan način razmišljanja. Vaš supružnik/ica postaje vaša srodna duša nakon zavjeta koje ste izrekli jedno drugome pred Bogom i ljudima do kojih vam je stalo. Ne stupate u brak s nekim jer je on/ona vaša srodna duša; on/ona postaje vaša srodna duša jer ste se odlučili na brak s njom/njim.
Sigurna sam da je ovo jedan od načina na koji brak može funkcionirati. Ali također sam sigurna da mnoštvo ljudi daje svoje zavjete pred Bogom i ljudima, te završava zajedništvo s nečim puno manje slavnijim od srodnih duša: razvodom.
{slika}
Ali konačno, Shaw samo želi da svi budu svjesni toga da ne moraju imati hrpu novca da bi se vjenčali, potrebna je “samo zrelost, predanost i želja za zajedničkim odrastanjem”. To je u redu. Ali pomalo je teško vjerovati da ljudi koji žele brak, ipak taj korak odgađaju jer misle da im je potrebno više novca ili bolji posao.
Plus, mnoštvo se ljudi u svojim dvadesetima ne želi probijati kroz prekretnice i izazove ovoga notorno beznačajnoga stoljeća, pokušavajući dokučiti tko su i potom to savršeno uništiti vezanjem za nekoga unutar Sustava Zrelost-Predanost. Neki, pak, učine razne greške tijekom tih godina – greške koje ne zahtijevaju odvjetnike koji će ih izvući iz škripca.
Ali naravno, općeniti nedostatak njezina argumenta, kao i svih kada-se-udati argumenata jest taj da ona generalizira što je konačno vrlo specifično: Bila je spremna za udaju, zato je to i napravila.
Biti spremna za stupanje u zamršenu mrežu braka i napraviti od toga najbolje, pravedno se boriti, njegovati pristojnost i harmoniju i sav taj jazz, jest ono što brak čini dobrim, vrijednim truda. Ako ga želite. Ako ste nespremni za brak, rezultat neće biti tako dobar. To je razlog zbog kojega mnogi brakovi završavaju, dok mnogi ipak preferiraju čekati još neko vrijeme.
Amanda Marcotte raspravlja o činjenici da žene čekaju s brakom jer ne žele razvod.
Promatrati konzervativce kako očajnički pokušavaju natjerati mlade žene na brak s nekoliko obećanja i hrpom prijetnji je zaista zabavno, ali naočigled neuvjerljivo. Žene se udaju sve kasnije zbog težnji za uspješnom karijerom. Drago mi je da je Juliji Shaw brak u mladoj dobi uspješan, ali za većinu žena je vanbračni zajednički život, dok ne budu sigurnije da je veza uspješna, sasvim dovoljan. Ako je on dovoljno dobar da se udaš za njega, biti će tu i kad se odlučiš na taj korak.
A ako nije dovoljno dobar? I to je također OK. Zasigurno postoje mnoge situacije u kojima pojedinci/ke odgađaju brak, i u konačnici ne uspijevaju tako lako pronaći odgovarajućega/u partnera/icu. Postoje situacije u kojima mladi ljudi provode svoje živote u braku, zbog čega žale te teže iskusiti slobodu i osobni rast.
Brak je kockanje. Samostalnost je kockanje. Život je kockanje. Sve je to vrlo određeno, slojevito, iracionalno, a šanse za uspjeh bilo koje veze, za ulazak u jednu određenu vezu su poput magičnog skoka s Litice Logičnosti. Priče poput one Julije Shaw mogu vam dati koristan dokaz ili prikaz kako to funkcionira kod drugih ljudi. Ali ne i kod vas. Morat ćete zaprljati ruke i zaključiti to na vlastitom primjeru.
Prevela i prilagodila Marina Tkalčić
