Možda je od grlobolje, glavobolje i šmrcavog nosa koji me tjera da budem budna u ovo čudnovato vrijeme. Možda je nostalgija. Možda su moje nježne godine. Ko zna. No, ovako probuđena u laganoj virozi, nakon gigantske žlice meda, sijela sam za komp i jasno otišla na Facebook, a tamo moji prijatelji i prijateljice dijele Josipovićev spot “Put ka sreći”. I sladak je. I stvarno je dovoljno da čujem Urbana, Bareta i TBF pa da svi moji glazbeni ukusi budu zadovoljeni. Kao što rekoh, sladak je. Simpa su.
Na to odem na Youtube i nađem Budi ponosan. Bila je to 1999. i tada se nešto mijenjalo. Okej, nitko nije s tim promjenama bio posve sretan i svi smo očekivali više, ali tinjao je taj mali revolucionarni duh u nama. I ne sjećam se da sam i u jednom trenutku pomislila da je to slatko i simpatično. Bile su to ozbiljne, velike, važne stvari. Možda zato što sam imala 19 godina pa mi nije trebalo puno. Možda deset godina starija s vjenčanim listom i djetetom na putu nemam vremena biti revolucionarna. Možda deset godina života u ovoj zemlji zarazi mozak cinizmom više nego što se uopće može pojmiti. Ali, opet, i dalje vidim, gledam, čujem.
Situacija danas 2009-e nije ništa bolja nego one 1999-e. Ekonomija nam je u komi, Vlada je predvidjela da će se prihodi u sljedećem proračunu povećati za 1,5% i čak i oni znaju da bi se to moglo desiti samo uz pomoć Čarobnjaka iz Oza. Nezaposlenost rapidno raste i jedino još zaposlenici u državnom sektoru mogu koliko toliko mirno spavati (i mi koje ćemo skoro na porodiljni pa vjerujemo da Premijerka neće dirati svoje najdraže čedo – porodiljne naknade, i možemo se nadati da ćemo se nakon kakvih godinu dana imati čemu vratiti). Veliki vođa i ovoga puta je nestao s lica Lijepe naše i zamijenila su ga manje loša, ali ne i dobra riješenja. Svaki tjedan se pohapsi rukovodstvo po jedne državne firme, a svaka tri tjedna zbog skandala ode po jedan ministar (iako jasno u međuvremenu mirno spava). Nasilja je toliko da se zapravo više nitko puno ne čudi ako koji klinac bude prebijen, ako kakvom lezbijskom paru budu razbijeni prozori ili ako barem dvije žene mjesečno ubiju njihovi partneri. Na javnoj televiziji vlada takvo rasulo da je povjerenje u njihov program negdje na razini “zlatnih dana” iz sredine devedesetih. U tihom smo ratu s prvim susjedima, mrtvi i dalje glasuju, a rasprava o početku života i jesu li spermij ili jajašce dijete ili nisu ne može biti življa.
A glavni izborni favorit za predsjednika je sladak i simpa. Čak mu i ona PravDA onako predizajnirana djeluje slatko i simpatično, otprilike kao nešto što bih stavila na mobil iznad kinderbeta, a ne na rever za revolucionarni put ka sreći. S izuzetkom Vesne Pusić koja jedina pokazuje određenu žestinu i zaziva narančastu revoluciju, ali koja nažalost sa svakom anketom sve lošije stoji, drugi kandidati nisu k tome niti slatki niti simpatični. U najboljem slučaju navode na odmahivanje rukom, a u najgorem na laganu jezu. No, možda je sve to od ovih mojih nježnih godina, nostalgije i lagane viroze. Možda je revolucija ipak odmah iza ugla…i možda je zavijena u narančasti šal…a možda su sanje. Rekao bi Dobriša Cesarić: Ah nitko ništa ne zna, krhko je znanje.
