Sjedim u vlaku Belmond kojeg parna lokomotiva polako ali sigurno vuče kroz engleski krajolik. Mogla bih vam pričati o plodnim poljima i brežuljcima koji promiču, no prava je istina da ih niti ne primjećujem. Naime, nisam ovdje kako bih se divila krajoliku, ovdje sam kako bih govorila o Agathi Christie. Za tu svrhu zacijelo ne postoji prikladnije mjesto: sve je prepuno ulaštenih predmeta u stilu art décoa i ja samo čekam da iza vrata našeg odjeljka izviri brkato lice Herculea Poirota. Izostanak poznatog detektiva vjerojatno je pravo olakšanje za moju suputnicu Annu Farthing, novu ravnateljicu Međunarodnog festivala “Agatha Christie” (International Agatha Christie Festival) koji se održava u gradiću Torquayju od 11. do 20. rujna. Zahvaljujući novčanoj potpori Vijeća za umjetnost, nekad otužno događanje pretvoreno je u pravu feštu za osjetila kojom će se obilježiti 125 godina od rođenja poznate spisateljice.
Festival nije jedina stvar koja dobiva novi izgled. Pomislite li na Agathu Christie, u glavi će vam se zacijelo pojaviti slika njenog najpoznatijeg ženskog lika: drhtave starice gospođice Marple, lica uokvirenog sjedim kovrčama. Farthing, međutim, ne želi da to bude lice Christie koje će svijet pamtiti. Naime, ravnateljica i znanstvenica drži da je krajnje vrijeme da se priča o najuspješnijoj britanskoj spisateljici i najprodavanijoj autorici svih vremena (ako je vjerovati tvrdnjama Christiene zaklade, njeni su romani prodani u više primjeraka od Biblije i Shakespeareovih drama) iznova ispriča. Jer, kad se sve zbroji i oduzme, Christie je bila prilično odvažna žena.
Mnoge suvremene žene mogle bi se lako identificirati s Christie. Iako je od rođenja uživala blagodati britanske srednje klase, u odrasloj je dobi postala zaposlena samohrana majka suočena s nevjerom i brojnim teškoćama i bolima koji su nam dobro poznati i danas. Agatha Christie vjerojatnije bi trebala postati feministička ikona. “Kraljica krimića” možda i jest bila viktorijanka (rođena je u rujnu 1890. godine), no rijetko se ponašala u skladu s time. Kao odvažna i odlučna mlada žena željela je pomoći svojoj zemlji u Prvome svjetskom ratu, pa se školovala za medicinsku sestru i pridružila volonterskom odredu za pomoć. U poljskoj bolnici u Torquayju brinula je za ranjenike i čistila nakon amputacija. “Ispirala sam krv i bacala udove u peć”, zabilježila je. Nakon završetka rata odbila je nekoliko “prikladnih” mladića odlučivši se brak s pukovnikom Archijem Christijem koji je, riječima Anne Farthing, bio “lud, loš i opasan”. Archie je bio pilot, vozio motocikl i znao plesati. To je privuklo Christie koja je jako držala do tjelesne spreme. Zaboravite na sliku staromodne penzionerke: kao mlada žena, Christie je (unatoč kasnijoj “sjedilačkoj” karijeri) uživala u vlastitom tijelu, rado se i mnogo kretala i bila puna života. Vozila se na koturaljkama, plivala i plesala, a ona i Archie su za posjeta Havajima bili među prvim Britancima koji su surfali u uspravnom položaju.
{slika}
1928. godine par se razvodi i Christie ostaje napuštena, odgovorna za skrb njihove kćeri, pokušavajući se pomiriti s činjenicom da je odbačena kao supruga i ljubavnica. Našavši se u ulozi neovisne žene prihvatila se posla i postala, kako je sama sebe opisala, stroj za proizvodnju romana.
Tvrdoglava, inteligentna, pronicljiva: sve su to riječi koje podjednako dobro opisuju i Christie i njene junakinje. Istina, njenim romanima ne nedostaje klišeiziranih ženskih likova poput priglupih služavki i tajnica. S druge strane, uloge ubojica često je davala upravo ženskim likovima, a stvorila je i niz dosjetljivih detektivki kao što je Lucy Eylesbarrow iz romana U 16:50 s Paddingtona. Njene junakinje oslanjaju se na vlastitu intuiciju i snalažljivost kako bi spasile stvar. Ako stupe u brak, svojim su supruzima u svemu jednake. Čak je i gospođica Marple podcijenjena. Ova “draga stara dama” itekako je pronicljiva. Okreće očima dok joj se muškarci obraćaju s visoka, “objašnjavajući” joj što se dogodilo, prije negoli ih sve zajedno nadmudri. “Intuicija je poput čitanja riječi koju ne morate izreći naglas”, kaže ona u romanu Ubojstvo u župnom dvoru.
Poput njenih junakinja, Christie je bila sasvim moderna, snažna žena koja nije dopustila da ju životne nedaće slome. Upravo to je slika Christie kakvu Farthing želi popularizirati. Slika blago ekscentrične starice koja kucka po pisaćoj mašini mnogo je manje zastrašujuća i zamijeniti ju slikom pomalo divlje pionirke bit će pravi izazov. Neki su već izrazili negodovanje zbog “ženskog gledišta” prisutnog na festivalu. Na koncu, činjenica da spomenuta slika Christie kao feminističke ikone još uvijek nije opće prihvaćena u popularnoj svijesti zacijelo je najveća od svih misterija.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
