Film Zgodna žena (Pretty Woman, 1990.) na web portalu Bitch Flicks negativno je ocijenjen kao “jedan od najmizoginijih i najpatrijarhalnijih hollywoodskih filmova koji k tomu i promovira konzumerizam, te diskriminira ljude na temelju izgleda i klasne pripadnosti”, dok su ga seksualne radnice osudile zbog nerealističnog prikaza prostitucije i romantiziranja spasilačkih fantazija klijenata. I dok ove kritike nipošto nisu neosnovane, spomenuti bih film željela sagledati u nešto pozitivnijem svjetlu i iz drugačijeg kuta. U usporedbi s većinom tradicionalnih prikaza romanse i feminističkih prikaza prostitucije, Zgodna žena sustavno iskazuje veće poštovanje prema tjelesnoj anatomiji svoje junakinje Vivian (Julia Roberts). Rasprava o tome je li Zgodna žena feministički klasik seže u srž samog feminizma: je li ovo film o oslobođenju koji u prvi plan stavlja slobodu i djelatnost žena, ili dogma koja diktira rodne uloge za žene? Kako bih što pomnije istražila ovo pitanje, osvrnut ću se na neke od najčešćih kritika upućenih na račun Zgodne žene.
Zgodna žena glamurizira prostituciju!
Činjenica da film kojeg se najčešće kritizira zbog glamuriziranja prostitucije započinje s “mrtvom kurvom u kontejneru za smeće” a potom prelazi na našu junakinju na koju nasrće muškarac i udara ju u lice, odvraćajući “Čovječe, ona je kurva!” kada mu se netko suprotstavi, otkriva mnogo o našoj percepciji seksualnih radnica. Bismo li za film koji započinje skokom računovođe koji je upravo bankrotirao s najvišeg prozora poslovne zgrade optužili da svijet računovodstva prikazuje na glamurozan način? Ako je u Zgodnoj ženi išta glamurozno, onda je to izlaz iz svijeta prostitucije koji se nudi u nerealistično atraktivnom obliku monogamne budućnosti s patronizirajućim spasiteljem. Raskošne hollywoodske produkcijske vrijednosti filma možda glamuriziraju prostituciju, no jedino u onom smislu u kojem Apokalipsa danas (Apocalypse Now, 1979.) glamurizira rat ili Wall Street (1987.) glamurizira kapitalizam. Nagađam da sve one kojima smeta “glamurizacija” prostitucije u Zgodnoj ženi zapravo smetaju sljedeće postavke: prostitutka je pojedinac, prostitucija je usporediva s drugim oblicima rada, a odgovornost za zlostavljanje prostitutke snosi isključivo zlostavljač.
U toku filma, Vivian otkriva vlastitu osobnost pobijajući niz (pogrešnih) stereotipnih pretpostavki: ona se ne drogira, njena prošlost uključuje nekoliko loših veza ali ne i eksplicitnu seksualnu traumu, njena inteligencija opetovano iznenađuje njenu okolinu. Mogli bismo ustvrditi da Vivian u tom smislu utjelovljuje klišej “drolje dobrog srca” koja zaslužuje da ju se voli i spasi zato što je “posebna” i “drugačija od ostalih”. Međutim, smatram da lik Kit de Luce (Laura San Giacomo) onemogućava takvo pojednostavljeno tumačenje. Putem Vivian, film poziva gledatelj(ic)e da suosjećaju i solidariziraju se s prostitutkom i ovisnicom o drogama Kit. Na kraju filma, Vivian joj daje poveću svotu novca, poštivajući njeno pravo da odabere hoće linovac potrošiti na drogu. Vivian nikada ne govori Kit kako bi trebala voditi svoj život; umjesto toga, ona jupotiče da razvije samopoštovanje i vjeruje u svoj potencijal da definira vlastite snove. Takav stav Vivian prema Kit potiče gledatelj(ic)e da vlastito poštovanje prema Vivianinoj djelatnosti prošire na djelatnost i individualne potencijale svih seksualnih radnica.
Skupine koje se zalažu za prava seksualnih radnika/ca već dugo ističu (a Amnesty International i Svjetska zdravstvena organizacija o tome raspravljaju) da je najučinkovitiji način borbe protiv trgovine ljudima, zlostavljanja i drugih opasnosti prostitucije njena dekriminalizacija, koja bi zaposlenima k tomu donijela zdravstvenu i druge oblike zaštite dostupne ostalim radnicima/cama. Opetovanim usporedbama Vivianinog rada kao prostitutke s Edwardovim (Richard Gere) korporacijskim poslovima Zgodna žena dodatno naglašava ovu poruku, doduše u zašećerenom hollywoodskom stilu. Nadalje, iz priče o Vivianinoj prošlosti doznajemo da ju je na bavljenje seksualnim radom natjerala želja za financijskom autonomijom i pritisci vezani uz plaćanje stanarine.
Gotovo sve prikaze seksualnih nasrtaja na seksualne radnike/ce na filmu moguće je svrstati u jednu od dvaju kategorija: 1. film ne pridaje nikakvu pažnju karakteru zlostavljača, prikazujući ga (redovito se radi o muškarcu) kao bezlični “simptom prostitucije”, podržavajući time ideju da se junakinja već samim izborom profesije stavlja u poziciju neizbježne žrtve napada; 2. zlostavljač je prikazan kao “anti-junak”, a seksualni/a radnik/ca kao nevažan/na. Zgodna žena ne spada niti u jednu od opisanih kategorija. U trenutku kada Stuckey (Jason Alexander) nasrće na Vivian, gledatelji(ce) su već dobro upoznati/e s oba lika i razumiju da je napad odraz Stuckeyjeve nesigurnosti, odbojne privilegiranosti i toksične ogorčenosti; također, utjecaj napada na Vivian prikazan je na način koji poziva na suosjećanje. Upoznajući nas i s potencijalnim silovateljem i s njegovom žrtvom, film Zgodna žena uspješno izbjegava tradicionalno svaljivanje krivnjena žrtvu, sugerirajući da je napad na seksualnu radnicu nepravedan čin bez opravdanja, te odraz karaktera samog napadača. Ako zbog ničeg drugog, Zgodna žena već je i zbog ovoga – feministički klasik.
Zgodna žena promovira materijalizam!
Kao film koji prikazuje pregovore o novčanoj vrijednosti seksa, filmZgodna žena neizbježno govori o materijalizmu. No to ne mora nužno značiti da je nekritički materijalističan. Štoviše, film izričito naglašava impersonalnost bogatstva: “Trgovine nikada nisu ljubazne prema ljudima, ljubazne su prema kreditnim karticama”. Vivianin glasovit, trijumfirajući sukob s prodavačicama (“Vi radite za proviziju, zar ne? Velika pogreška!”) moguće je tumačiti kao glorifikaciju njene novostečene superiornosti koju sa sobom donosi status bogate žene, no on je istovremeno vrlo zadovoljavajuć jer joj omogućava da pokaže da su prodavačice bile u krivu kada su ju osuđivale. Spomenuta scena pokazuje da je Vivianina osobna vrijednost imuna na neprijateljski tretman društva. Nadalje, činjenica da Vivian u drugima scenama osnažuje samu sebe (neuvjerljivo) odbijajući isplatu u kešu kako bi naglasila vlastitu vrijednost, dodatno potvrđuje mogućnost anti-materijalističkog tumačenja njenog šoping trijumfa. Film opetovano ističe ironična protuslovlja između izvedbe bogatstva i vlastitog ja. Edward izvodi bogatstvo kupujući penthouse kao statusni simbol, no u njemu ne može uživati jer se boji visina. Njegovi elitni prijatelji mogu kupovati karte za operu kao statusne simbole, no Vivian cijeni ljubav prema operi. Odabir La Traviate, opere o seksualnoj radnici, dodatno ističe ironični kontrast između nepromišljenog veličanja patosa seksualnih radnika/ca kao djela zabave za elitu i nepromišljenog neprijateljstva prema seksualnim radnicima/cama koje ta ista elita iskazuje u svakodnevnom životu.
Elementi Zgodne žene koji satiriziraju materijalizam i istražuju opasnosti prostitucije ostaci su izvornog scenarija naslovljenog $3000 u kojem je Vivian ovisnica o drogi koja na kraju filma otkriva da se Kit predozirala. Ta se verzija može doimati “provokativnijom”, no je li održavanje i podržavanje dominantnog društvenog narativa o prostituciji doista provokativno? Pretvarajući $3000 u komercijalnu romantičnu komediju, Studio Disney sasvim je nenamjerno stvorio nešto mnogo smjelije: film u kojem prostitutke nisu osuđene na propast, a muškarci snose odgovornost za načine na koje se ophode prema njima. Nadalje, bogatstvo u filmu nije prikazano kao automatski dobro ili loše. Ono što Stuckeyja pretvara u osvetoljubivog potencijalnog silovatelja upravo je njegova preokupiranost bogatstvom i statusom. Novac, dakle, može upropastiti nečiji život, ali i graditi “sjajne, velik brodove”. Konačni odabir Kit koja mora odlučiti hoće li svoju “stipendiju” potrošiti na ostvarenje sna ili nabavku droge pokazuje da novac djeluje osnažujuće, ali ne garantira sreću. Ukoliko lijepa odjeća i nakit u filmu odvraćaju pozornost od te poruke, to je do samih gledatelj(ic)a i njihovihstavova prema luksuzu, a ne samog filma.
Zgodna žena promiče patrijarhalni svjetonazor!
Malo koji prizor više odiše patrijarhalnim vrijednostima od onoga u kojem vitez na bijelom konju spašava (uglavnom komatoznu) princezu, svojatajući njenu ljubav kao vlastitu nagradu. To ipak nijescena kojom završava Zgodna žena: naime, na kraju filma Edward uprizoruje fantaziju koju je Vivian izrijekom tražila, iskazujući time vlastito pristajanje na uvjete veze koje je ona predložila. U potpunosti prihvaćajući Vivian kao romantičnu partnericu (umjesto da ju uvjetno prihvati kao ljubavnicu ili predmet sažaljenja), lik Richarda Gerea odražavajoš jednu podcijenjenu afirmaciju tjelesne autonomije, emocionalne kompleksnosti i romantičnogpotencijala promiskuitetne žene – filozofijuChérie koju u filmu Autobusna stanica (Bus Stop, 1956.) igra Marilyn Monroe: “Sviđaš mi se takav kakav jesi, pa što me onda briga kako si postao takav?”. Nije važno smatramo li da je Vivianina maštarija o “princu na bijelom konju” otrcana – film u kojem žena eksplicitno navodi što želi u vezi te pokazuje spremnost na samostalnu realizaciju vlastitih ciljeva ukoliko se njeni uvjeti ne poštuju, ne može biti patrijarhalan. Nije važno smatramo li da je Edward najobičniji ljigavac koji u kadi izgleda poput ogoljenog škampa – ženska emancipacija mora uključivati i pravo na diskutabilan ukus po pitanju muškaraca, inače ne nudi stvarnu slobodu. Gereov lik ovdje funkcionira kao metafora za seksualni rad kao takav: osobna (ne)naklonost prema njemu ne bi nam smjela odvraćati pažnju od pitanja pristanka i djelatnosti.
Vivian u više navrata iskazuje spremnost da ostavi Edwarda i povuče granicu: nakon što ju on osramoti na društvenom događanju razotkrivši njen status seksualne radnice, ona mu govori kako želi da se ponaša prema njoj; nakon što joj on ponudi status ljubavnice, ona zahtijeva status potpune jednakosti. Ne zaboravimo da nakon što princ spasi princezu, ona zauzvrat spasi njega. Zgodnu ženu valja pozdraviti i kao jednu od rijetkih romantičnih komedija u kojima se otvoreno razgovara o uporabi kondoma (razgovor k tomu inicira žena!). Ističući načelo seksualnih radnika/ca – “mi kažemo tko, mi kažemo gdje, mi kažemo koliko” – kao ključ za uspjeh romantične veze, film Zgodna žena divno je subverzivan. Romantičan “sretan završetak” promovira patrijarhalne ciljeve samo onda kada predstavlja nagradu za žensku čednost i pokornost. Ako se pak radi o pojedinačnoj maštariji koju bilo koja prostitutka može definirati za sebe, onda se njegova prisilna moć urušava. To je pravi razlog zašto toliko konzervativaca/ki rogoborizbog “glamurizacije prostitucije” u Zgodnoj ženi. To je ujedno i razlog zašto milijuni žena diljem svijeta vole i smiju se gledajući Zgodnu ženu. To je razlog zbog kojega Zgodna žena zaslužuje postati – feminističkim klasikom.
Zgodna žena veliča heteroseksualne, bijele i privlačne ljude!
Zgodna žena prikazuje heteroseksualne, bijele, konvencionalno privlačne ljude, no to ne znači da ostale skupine prikazuje u negativnom svjetlu. Istina, zlikovac u filmu Stuckey jest nizak i proćelav što možda dodatno raspiruje njegovu poslovnu zavist prema Edwardu, no proćelav je i menadžer hotela Barney (Hector Elizondo), a on pak predstavlja moralno središte priče. Na kraju filma, neimenovani Afro-Amerikanac zahtijeva od publike da prepozna njegovu ljudskost i snove, te definira vlastite. Ne može se poreći da Zgodna žena marginalizira pripadnike/ce manjina, no nipošto ih ne dehumanizira – a u hollywoodskim okvirima to je (nažalost!) već samo po sebi omanje postignuće.
Zgodna žena ne nudi realističan prikaz prostitucije: riječ je o hollywoodskoj bajci koja se nikada ne pretvara da je išta više od toga. Istovremeno, vrijednosti koje utjelovljuje kao bajka vrlo su progresivne i feministički intonirane: prepoznavanje i priznavanje djelatnosti i tjelesne autonomije seksualnih radnika/ca, kategoričko odbijanje da se krivnja za napade na seksualne radnike/ce svali na žrtve, pozitivan prikaz žene kao one koja diktira granice u romantičnoj vezi, pozitivan prikaz romantičnog potencijala promiskuitetnih žena kao životnih partnerica, pozitivan prikaz osobne vrijednosti utemeljene na etici i neovisne od bogatstva, obrazovanja ili seksualne prošlosti. Film Zgodna žena predivno je čudovište, slučajna anarhija rođena iz komercijalnog kompromisa. Nazvati film “anti-feminističkim” ili previdjeti njegov feminizam znači dati njegovoj seksističkoj površini (tj. priči o “kurvi” i “princu na bijelom konju”) prednost nad stvarnim, dubinskim pitanjima djelatnosti, žudnje i pristanka. A to je velika pogreška. Velika. Ogromna.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
