Sve više i više žena u južnoj Europi ubije muškarac za kojeg su mislile da ih voli, izvještava Barbie Latza Nadeau.
21-godišnja žena, poznata samo kao “A” nedavno je u sudnici u Italiji slušala medicinsko vještačenje. “U 30 godina, koliko se bavim teškim ozljedama, nikad nisam vidjela ovakvu okrutnost”, rekla je liječnica Gabriele Iagnemma.
Ovu je mladu ženu, inače studenticu, brutalno silovao čovjek kojem je vjerovala. Ostavio ju je u lokvi vlastite krvi u snijegu pred noćnim klubom jedne zimske večeri prošle godine. Iako je operacija kojom su pokušali rekonstruirati njezinu vaginu te popraviti cerviks i maternicu trajala jako dugo, nekim je čudom preživjela napad. Prema iskazu liječnice, napadač je tijekom silovanja koristio neidentificirani tupi objekt prilikom napada.
Francesco Tuccia (22), muškarac koji je na kraju osuđen za silovanje, zatražio je da napusti sudnicu za vrijeme vrlo slikovitog liječničkog iskaza te je bio ispraćen iz sudnice. Njegova je žrtva ostala u sudnici i slušala njegove odvjetnike dok su uvjeravali da se tokom čina Francesco Tuccia koristio samo svojim rukama, a da su njezine ozljede posljedica njezinog sitnog stasa. Uvjeravali su da je to bio “odnos pun ljubavi između dvoje odraslih ljudi uz obostrani pristanak”. Prema njihovim riječima, Tuccijeva strast možda jest bila neobuzdana, ali ne i zlonamjerna.
Francesco Tuccia je, zbog odslužene vojne službe i činjenice da mu je to bio prvi prekršaj, osuđen na samo osam godina zatvora. Dio te kazne može odslužiti u kućnom pritvoru. S druge strane, “A” se vjerojatno nikada neće oporaviti od psihičkih posljedica silovanja – detalja kojeg je potisnula i kojih se prisjeća samo u uznemirujućim bljeskovima sjećanja. Njezine ozljede iziskuju još operacija kako bi zacijelile te trpi kronične bolove. Nije još sigurno hoće li ikada moći imati djece. Na sudu je rekla da se osjeća kao da je osuđena na smrt. “Želim da moj život bude kao prije, ali tome se nikada ne mogu vratiti”, rekla je. “Želim biti slobodna, želim se ne bojati izaći iz kuće. On mi je to oduzeo.”
Napad na “A” nije pojedinačni slučaj. Ona je samo jedna od desetaka tisuća žena koje su žrtve seksualnog napada u Italiji, zemlji koja je predugo ignorira nasilje nad ženama. Prema podacima Ujedinjenih naroda, trećina svih žena u Italiji su barem jednom bile žrtve nasilja u obitelji. Prošle godine, 120 žena su ubili njihovi muževi, bivši muževi i dečki u takozvanim femicidnim napadima. Taj broj se čini malenim sve dok ne izračunamo da je, u Italiji, svaka tri dana ubijena jedna žena.
Prema članku prošle godine objavljenom na internetskoj stranici The Daily Beast, unatoč tome što nasilje nad ženama konačno dobiva pažnju kakvu zaslužuje, broj ubijenih žena u Italiji i dalje raste. U zadnje tri godine, prema podacima udruge Non Siamo Complici – udruge koja pokušava osnažiti žene i pomoći im da se suprotstave nasilju u obitelji – stopa nasilja nad ženama raste za 10 posto godišnje, što je brže od bilo koje druge europske zemlje.
Iako je do statističkih podataka o femicidu jako teško doći, podaci Ujedinjenih naroda pokazuju da je 50 posto žena ubijenih između 2008. i 2010. godine u Europi ubio član obitelji. Za muškarce, ta brojka iznosi tek 15 posto. Drugim riječima, žene ubijaju osobe koje ih navodno vole. U prvih šest tjedana ove godine, već je devet žena u Italiji ubio muž, bivši muž ili dečko.
(U Španjolskoj, još jednoj europskoj zemlji s vrlo visokom stopom femicida, u prvih šest tjedana ubijeno je 13 žena. Prošle godine u Španjolskoj je ubijeno 97 žena – čak 35 više nego u 2011. godini.)
U mnogim slučajevima, muškarci se osjećaju nesigurnima ili ugroženima jer su njihove žene ili djevojke odbile seksualni odnos ili su pokušale prekinuti vezu, kaže dr.sc. Diana E. H. Russell, profesorica na Mills Collegu u Oaklandu, California, te jedna od glavnih svjetskih stručnjakinja u području nasilja nad ženama. “To je mačo iskaz stava da su žene inferiorne kučke i “Kako li nas se samo usuđuju napustiti?!””, kaže Russell. “Radi se o iskazu njihovog osjećaja muške superiornosti”.
Prošle godine u Italiji žene su bile upucane, izbodene, spaljivane žive i bacane s balkona. Neke su ugušene jastucima. Druge su ugušene žicama od raznih električnih aparata. Jedna žena je izbodena petom cipele.
“Od spaljivana vještica nekad, preko nedavnog širenja ubijanja ženske dojenčadi u mnogim kulturama, pa sve do ubijanja žena zbog “časti”… femicid se već dugo vrši”, kaže Russell, koja je prvi puta svjedočila o femicidu u Bruxellesu 1976. godine pred Međunarodnim sudom za zločine nad ženama. Njezina knjiga Femicide: The Politics of Woman Killing rezultirala je prihvaćanjem tog termina u više od 15 zemalja Latinske Amerike.
Femicid, kaže Russell, zločin je iz mržnje, baš kao i ubijanje ljudi na temelju njihove rase, seksualne orijentacije ili etniciteta. Ali, u društvima u kojima dominiraju muškarci, kao što su Italija i Španjolska, femicid se još uvijek u velikoj mjeri tolerira.
“To je vidljivo u zakonima, kao i u normama i vrijednostima takvih društava”, kaže Russell. “Muškarci su smatrani glavama obitelji, i mnogi vjeruju da bi im žene morale biti pokorne. Kad je njihova moć ugrožena, mnogi nasilno reagiraju”.
Barbara Spinelli, odvjetnica iz Italije, održava seminare na ovu temu svojim kolegama odvjetnicima, socijalnim radnicima, policijskim službenicima, nastavnicima i drugima koji rade sa ženama diljem Europe. Ona tvrdi da je 70 posto žena ubijenih u Italiji ubio njihov partner, bivši partner ili član obitelji, a žrtve pripadaju svim dijelovima socio-ekonomskog spektra.
“Problem je u tome što muškarci ne mogu prihvatiti da je njihovoj ljubavnoj vezi došao kraj”, kaže Spinelli. “To nije samo stvar odnosa moći u društvu, već problem i njihove volje: nigdje u svijetu muškarci ne prihvaćaju gubitak kontrole nad životima žena”. Spinelli smatra da je dio problema stereotipan i iskrivljen prikaz žena u medijima: prikazane su ili kao majke ili kao seksualni objekti.
Podaci svjetske studije iz 2012. objavljene u časopisu American Political Science Review Sveučilišta u Cambridgeu ukazuju na “nevjerojatno visoke stope seksualnog nasilja, uhođenja, trgovine ljudima, nasilja u vezama, te drugih povreda prava žena”. Jedna od autorica studije, S. Laurel Weldon, rekla je da je u Europi nasilje “veća prijetnja ženama od raka. Čak je 45 posto Europljanki doživjelo neki oblik fizičkog ili seksualnog nasilja. Te su stope slične u Sjevernoj Americi, Australiji i na Novom Zelandu”.
Latinska Amerika, za koju se uvijek smatralo da ima veći problem s nasiljem nad ženama od Europe, napravila je mnogo više od Europe kako bi riješila ovaj veliki problem. “Ljudi smatraju da je gore u Latinskoj Americi, ali nije”, rekla je Laurel Weldon za The Daily Beast. “Europa ju je polako prestigla”.
Za ovo je dijelom krivac postojan kulturni tabu i trajno shvaćanje nasilja u obitelji privatnim obiteljskim problemom. “Ljudi često nasilje u obitelji ne smatraju važnim – čak i žene još uvijek nevoljko prijavljuju prijetnje”, rekla je, pozivajući se na podatke Eurobarometra iz 1999. godine koji pokazuje da 40 poto žena u Europi nasilje u obitelji smatra opravdanim činom.
Anketa provedena 2010. godine pokazala je da se stanje popravilo, te da manje od 10 posto žena ima takav stav. Ipak, nevoljkost za pričanje o ovom problemu zabrinjava. Druga je anketa pokazala da 91 posto žena u Italiji smatra da je nasilje u obitelji normalna pojava u njihovoj zemlji, ali da one po tom pitanju ne mogu ništa napraviti.
{slika}
Najefikasniji način borbe protiv femicida je iskorjenjivanje mržnje i diskriminacije nad ženama. Kao što je i Weldon naglasila: “Problem sa sudstvom je taj što se brine samo o žrtvama. Ako se ne nađe način da se promijeni mentalitet i time spriječi nasilje, nismo riješili problem.”
Prevela i prilagodila: Mateja Šartaj
