Zahra Rahbar Nia, iranska umjetnica koja trenutno obnaša dužnost dekanice Fakulteta za umjetnost pri ženskom sveučilištu u Teheranu, svoj jednotjedni boravak u Zagrebu iskoristila je za posjet Centru za ženske studije na kojem je u petak prezentirala svoje radove. Tako je stan Marije Jurić Zagorke na nekoliko sati postao mjesto susreta dviju različitih kultura, koje zbog međusobnog nepoznavanja i prezentiranja naroda kroz poteze njihovih političkih vođa, često međusobno bivaju obilježene stereotipima i predrasudama.
Kako je Rahbar Nia objasnila tijekom razgovora sa studenticama Ženskih studija, u Iranu postoje mješovita sveučilišta čiji su studenti u predrevolucionarnom razdoblju većinom bili muškarci. Po osnutku iranske republike dolazi do društvenih reformi koje su ohrabrile žene da zauzmu zasluženo mjesto u javnom životu. Svoj put do društvene vidljivosti postigle su kroz obrazovanje pa tako od trenutnog ukupnog broja studenata čak 65 posto su žene. Upravo je zahvaljujući visokom obrazovanju, koje je u Iranu javno financirano iz državnog proračuna, sve veći broj žena pozicioniran na različitim razinama političkog odlučivanja, a iz godine u godinu povećava se i broj nevladinih organizacija koje se bave ženskim pitanjima.
“U islamskoj kulturi žensko dijete ima posebno mjesto u obitelji. Budući da se smatra kako se muška djeca mogu snaći sama, mi žene tijekom odrastanja dobivamo puno više pažnje pa samim time i više potpore kada se odlučimo na nastavak obrazovanja. Iranke se posljednjih godina sve češće odlučuju za odlazak na fakultet jer taj period svog života shvaćaju kao prijelazno razdoblje do osnutka obitelji”, objasnila je umjetnica u razgovoru za H-Alter.
Prije nekoliko mjeseci iranske vlasti najavile su reviziju društvenih kolegija poput prava, filozofije, političkih znanosti, ljudskih prava i ženskih studija. Vlasti smatraju kako je sadržaj navedenih kolegija prozapadno orijentiran pa ih planiraju prilagoditi islamskom učenju. Umjetnica ističe kako neki kolegiji nisu izmijenjeni već trideset godina te misli da je krajnje je vrijeme da se to učini. Djelomično se slaže s prijedlogom vlasti jer smatra kako društvo može prosperirati jedino ako se temelji na vlastitoj tradiciji, no istovremeno ne poriče kako bi za studente bilo najbolje da sveučilišni kolegiji sadrže oba učenja. “Uz pomoć učenja iz različitih kultura studenti bi mogli stvoriti vlastite ideje čime bi se prekinuo trend konzumerizma, odnosno nijemog upijanja znanja koje trenutno vlada na sveučilištima. Takav trend poguban je za zajednicu jer prosperitet nastaje tek kada članovi društva postanu aktivni stvaratelji”.
Obrazovni program teheranskog ženskog Sveučilišta Al-Zahra, na kojemu je Rahbar Nia dekanica, zapravo se ne razlikuje od mješovitih sveučilišta, ali njegova bitna karakteristika je da sadrži istraživački studij koji se bavi proučavanjem položaja žena u Iranu. Upravo su položaj žena i temeljna ljudska prava nerijetko temelj na kojem Zapadni svijet gradi kritike protiv iranske takozvane “vjerske demokracije”, odnosno političkog sustava koji se temelji na šerijatskom zakonu. Iako je u njenoj zemlji kazna za preljub kamenovanje te je homoseksualni odnos kažnjiv smrtnom kaznom, Rahbar Nia je stajališta kako stanje ljudskih prava u Iranu nije ništa gore nego u drugim dijelovima svijeta. Ističe kako je definicija demokratskih standarda različita od kulture do kulture, pa je logično da se nešto što je prihvatljivo u jednom kraju, drugdje smatra lošim.
Zahra Rahbar Nia snažno brani tradicionalni islamski odnos između muškarca i žene, pa i u ovom slučaju tvrdi da zajednica koja funkcionira u skladu sa šerijatom i islamskim učenjem ne može biti primjenjiva, ali ni shvatljiva u drugim kulturama. Iako se iz zapadne perspektive islamski odnos između muškarca i žene čini neravnopravnim, umjetnica ističe kako ju je od početka braka suprug podupirao u izgradnji karijere. “Iako je u islamskoj kulturi muškarac taj koji bi trebao zaštiti svoju ženu, ne smijemo zaboraviti da žena u bračnoj zajednici ima veliku ulogu u donošenju odluka”, tvrdi umjetnica.
Osim nerazumijevanja i predrasuda, mimoilaženje u kulturnim razlikama u recentno vrijeme sve više rezultira jačanjem političke desnice u zemljama Europske unije. Tako je u rujnu ove godine Nizozemska dobila vladu desnog centra koju podržava Geert Wilders, vođa antiislamske Slobodarske stranke, trenutno treće najjače parlamentarne stranke. Njegova popularnost označila je opasnost za multikulturalizam ove zemlje budući da se Wilders zalaže za zabranu muslimanskih imigracija u Nizozemsku, a u nekoliko navrata Kuran je usporedio s Hitlerovim “Mein Kampfom”. Sličan politički scenarij nedavno se odigrao i u Švedskoj gdje je antiimigrantski opredijeljena desnica s osvojenih dvadeset mjesta po prvi put ušla u parlament. Političko neprihvaćanje islamske kulture vidljivo je i u Francuskoj budući da je predsjednik Nicolas Sarkozy, nakon protjerivanja Roma, uspio “isposlovati” zabranu potpunog pokrivanja žena u javnosti burkama ili nikabima. Zadnja najava propasti multikulturalizma stigla je iz Njemačke kada je kancelarka Angela Merkel na sastanku mladih vladajuće Demokršćanske unije (CDU) izjavila kako ovaj koncept, prema kojem “ljudi žive sretno jedni pored drugih”, nije uspio.
“Međusobno poštivanje različitih kultura unutar prostora jedne države, odnosno kako ja to radije volim nazvati, kulturna demokracija, u recentno se vrijeme nalazi na iskušenju jer se različitim kulturama pokušava nametnuti jedinstveni oblik što znači da bi se različiti ljudi trebali ponašati kao konzumenti. Kao što sam već ranije istaknula, takav koncept ne dovodi do društvenog prosperiteta i međusobnog razumijevanja. No mi umjetnici imamo neka svoja pravila koja se razlikuju od političkih i u našem svijetu je multikulturalizam itekako živ”, objašnjava Zahra Rahbar Nia.
Za razliku od svojih nefakultetski obrazovanih kolegica, koje se obično posvećuju tradicionalnoj iranskoj umjetnosti, ova višestruko nagrađivana autorica djela iz područja grafičkog dizajna, fotografije, slikarstva i ilustracija u svojim ostvarenjima najčešće rabi apstraktnu tehniku. No bez obzira na odabir tehnike, Rahbar Nia ističe kako iranska vlada i javnost podržavaju sve umjetnice. No ipak, za razliku od Zapada, gdje je umjetnicima u najvećem broju slučajeva dopušteno da rabe subverzivne elemente kako bi svojim radovima kritizirali trenutnu političku situaciju, slični elementi nisu naišli na odobravanje od strane iranskih vlasti.
Tako su se na listi zabranjenih umjetničkih dijela našli radovi ilustratorice iranskih korijena Marjane Satrapi. Autorica poznatog stripa “Persepolis”, prema kojem je kasnije snimljen istoimeni crtani film, u svom najslavnijem djelu progovara o bolnom odrastanju 1980-ih godina kada u Iranu nije bilo poželjno biti buntovno dijete iz prozapadne obitelji koja nevoljko gleda kako vjerske zabrane zatiru slobodu. Svoju autobiografiju nastavila je i u stripu “Embroideries” koji je koncipiran kao razgovor između ženskog dijela njene obitelji i njihovih prijateljica. Kroz likove tri generacije iranskih žena, Satrapi u ovom djelu progovara o seksualnosti, ljubavi i boli. Iako su njena dijela u Europi doživjela velik uspjeh, u Iranu je njihova distribucija limitirana i cenzurirana zbog društvene kritike i eksplicitne seksualnosti. Baš kao i iranske vlasti, niti Zahra Rahbar Nia nema riječi hvale za Marjane Satrapi. Osim što njen stil ocjenjuje kao neinovativan te tehnički “ne baš najbolje izvedenim”, Rahbar Niu smeta što Satrapi u svojim radovima ne poštuje moralne vrijednosti svoje zemlje. “Njen rad je nasilan i vrijeđa iransku kulturu. U privatnom životu možete raditi što želite, ali ako javno vrijeđate društvenu tradiciju, činite zlo i svom narodu nanosite bol”, za kraj je dodala umjetnica.
