Konzervativna Stranka pravde i razvoja (AKP – Adalet ve Kalkınma Partisi) ponovno je na vlasti nakon što je bez problema osvojila većinski broj zastupničkih mjesta na parlamentarnim izborima u nedjelju. Iako Erdoğanova stranka nije dostigla dovoljan broj zastupnika potrebnih da izmijeni ustav i nametne svoj ciljani predsjednički sustav, AKP, njegovi predstavnici i njegovi mediji (koji su u novije vrijeme stvorili monopol nad opozicijski nastrojenim medijima), vratit će ovo pitanje na dnevni red. Zapravo su već i počeli: jedan od Erdoğanovih viših savjetnika, Yiğit Bulut, povodom proslave pobjede Stranke pravde i razvoja je izjavio: “Dobro nam došao, predsjednički sustavu”!
Međutim, to nisu bili normalni izbori koliko se god zapadni mediji pravili da jesu, prihvativši rezultate i istaknuvši usput tek nekoliko manjih incidenata na dan izbora. Slično su se ponašali i turski liberalni mediji, pokleknuvši pred obnovljenim reakcionarnim snagama i prije objave službenih rezultata.
Dakle, koji je prikaz nedjeljnih izbora i turske opće politike točniji? I kako je, nakon poraza Erdoğana i AKP-a na izborima 7. lipnja i velikog trijumfa lijevo orijentirane prokurdske Demokratske narodne stranke (HDP – Halkların Demokratik Partisi), AKP uspio poraz pretvoriti u pobjedu?
Preuzimanje inicijative
Zabilježeno je mnoštvo incidenata u zapadnom, pretežito turskom dijelu zemlje. Ali kurdske su regije vrvjele optužbama za izborne povrijede: izvještaji o vojsci prisutnoj na biračkim mjestima; prijetnje i aktivna nastojanja da se ljude spriječi u glasanju; glasačke kutije maknute prije završetka glasanja; nestanak struje u nekoliko vrlo ključnih izbornih regija; promatrači izbacivani iz prostora predviđenih za glasanje, a neki čak i uhićeni.
Bez obzira na to, opća slika situacije je jasna: AKP je povećao broj svojih glasova dobivši ih od ljudi koji su ostali kod kuće 7. lipnja, i još važnije od toga, dobivši mnogo glasova od ekstremne desnice, antikurdske Stranke nacionalnog pokreta (MHP – Milliyetçi Hareket Partisi). Pretpostavlja se da je HDP izgubio oko milijun glasova (iako su prešli parlamentarni prag od 10 posto), od konzervativnih kurdskih glasača koji su se vratili u AKP, te od turskih protestnih glasova ljudi koji su se u atmosferi obnovljenog ratnog stanja odmaknuli od kurdskog pokreta.
U AKP-u su to postigli vrativši u svoje ruke inicijativu koju su potpuno izgubili. Tihi rat protiv kurdskog pokreta koji se već odvijao i prije izbora 7. lipnja, eskalirao je u Kurdistanu u otvoreni rat protiv militantne Kurdske radničke partije (PKK – Partiya Karkerên Kurdistanê) i Kurdskih omladinskih snaga (YDG-H – Yurtsever Devrimci Gençlik Hareketi). Istovremeno, stanje straha i (pretpostavljamo) terora ISIS-a, eskaliralo je na zapadu zemlje. A sve se to naravno odvijalo u vremenu kad AKP tehnički još nije bio na vlasti, a pregovori vladajuće koalicije su – kakvog li iznenađenja – završili bez ikakvih konkretnih rezultata, što je Erdoğanu dalo priliku da sazove prijevremene izbore.
U ponedjeljak, 20. srpnja, ISIS-ov bombaš samoubojica raznio se i ubio trideset troje ljudi u Suruçu, usred skupine mladih socijalista koji su išli u Kobanê. Odmah nakon masakra u Suruçu, vlada je pokrenula masovne operacije po cijeloj zemlji, napadajući HDP, kurdski pokret i revolucionarnu ljevicu.
Prema podacima udruge za ljudska prava İHD (İnsan Hakları Derneği), u mjesecu nakon napada uhićene su 2544 osobe; od njih je samo 136 bilo povezano s ISIS-om – ostali su uglavnom pripadali organiziranoj ljevici i kurdskom pokretu. Tek nekoliko zračnih napada na ISIS u Siriji bilo je sve što je Turska učinila u ime borbe protiv ISIS-a.
Samo četiri dana nakon masakra u Suruçu, vlada je pokrenula zračne napade protiv PKK i time započela otvoreni rat. Za manje od tjedan dana u AKP-u su potpuno promijenili političku dinamiku u državi.
I u Kurdistanu se rat nastavio. Ipak, činilo se da većina ljudi prepoznaje pravo lice tih huškačkih taktika: jeftino iskorištavanje ljudskih života kao političke valute u prijevremenim izborima. Iako su političari AKP-a nastojali iskoristiti sprovode vojnika i policajaca ubijenih u borbi protiv PKK kako bi osvojili pokoji politički bod, bijesni članovi obitelji i prijatelji obično bi ih otjerali.
Nakon što ljutnja usmjerena protiv kurdskog pokreta nije postigla željenu magnitudu, Erdoğan i vodeći kadar AKP-a iskoristio je napad PKK na Dağlıcu, kako bi 8. rujna aktivirao otvoreno fašističku rulju pristaša MHP-a, članove organizacije Osmanlı Ocakları (Osmanska ognjišta) bliske AKP-u, a pretpostavlja se i neke državne snage (npr. obavještajne agencije). Stotine građevina Demokratske narodne stranke po cijeloj Turskoj bilo je napadnuto – u nekim slučajevima i spaljeno, a kurdski civili (ili ljudi koji su “izgledali kao Kurdi”) bili su glavna meta.
Ali najgore je tek dolazilo.
Ankara i posljedice
Posljednje i najkrvavije poglavlje u turskom ljetu nasilja odvilo se u Ankari 10. listopada, kada se dvoje bombaša samoubojica raznijelo usred masovnog skupa koji su organizirali razni sindikati i ljevičarske organizacije u ime “rada, mira i demokracije”. Nekoliko je stotina ljudi bilo ranjeno, a živote je izgubilo njih preko stotinu – iz HDP-a, socijalističkih organizacija, pa čak i srednjestrujaške Republikanske narodne stranke (CHP – Cumhuriyet Halk Partisi).
Taj je masakr bio prvi slučaj tako snažnog nasilja izvedenog usred bijela dana izvan Kurdistana i izvan regija koje su na samoj granici s ratom zahvaćenom Sirijom. Poruka je bila jasna: ukoliko izazovu gnjev AKP-a, čak i progresivne revolucionarne snage koje nisu kurdske čeka ista sudbina kao i kurdski pokret.
Službeni krivac bio je turska ćelija ISIS-a. Međutim, ISIS nikada nije službeno preuzeo odgovornost za napad i potezi državnih aparata i izjave vodećih političara iz AKP-a bile su i više nego sumnjive. Odmah je postalo jasno da su bombaši samoubojice bili jako dobro poznati sigurnosnim službama i da su ih tajne službe pomno promatrale. I uistinu, nekoliko dana prije napada jedan od bombaša samoubojica bio je priveden, ali i odmah pušten na slobodu.
Osim tragičnog gubitka ljudskih života, masakr je uništio i HDP-ovu kampanju. Na neko vrijeme neposredno nakon bombaškog napada HDP je potpuno napustio svoju predizbornu kampanju i svu svoju energiju usmjerio na identifikaciju mrtvih, preraspodjelu svojih snaga u nastojanju da dignu moral i odlaske na sprovode poginulima.
Još ne znamo je li vlada bila izravno upletena u napad i sve dok je AKP na vlasti nećemo ni saznati. Očito je da država ne namjerava štititi političke aktivnosti svih državljana Turske; štoviše, snagu crpi iz terorističkih napada čiji je cilj uništiti opoziciju.
Nakon masakra u Ankari, premijer Ahmet Davutoğlu priznao je da vlada posjeduje popis bombaša samoubojica povezanih s ISIS-om, ali je istaknuo da država ne može reagirati sve dok oni ne pokrenu svoje planove (nužan proces na koji obično nemaju pravo novinari koje redovito uhićuju na temelju lažnih optužbi). Ujedno je i iskoristio priliku da napadne HDP i pohvali se AKP-ovim pozitivnim rezultatima na ispitivanju javnog mnijenja na državnoj razini.
Takvo ponašanje nije ništa novo. Duboko je ukorijenjeno u antidemokratsku Tursku. Ono je razlog zbog kojeg je povijest Republike Turske ispunjena masakrima manjina (Aleviti, Kurdi itd.): autoritarizam i politika straha korišteni su u pogubnim razmjerima.
Nakon 7. lipnja, AKP je uspostavio pravila igre na sličnim represivnim temeljima. Viši savjetnik predsjednika Erdoğana, Buhran Kuzu, rekao je da rezultati izbora pokazuju da su se ljudi radije odlučili za kaos nego stabilnost i da će zbog toga morati odgovarati za posljedice. Zamjenik premjera Yalçın Akdoğan optužio je HDP da su napustili mirovni proces ulaska u parlament sa osamdeset članova. I samo nekoliko dana prije nedjeljnih izbora, Davutoğlu je upozorio da će se država vratiti u vrijeme 1990-ih kada su nestajali Kurdi, ako AKP-ovi rezultati ne budu zadovoljavajući.
Većina stanovništva, uključujući mnoge Kurde i Kurdinje, pokorilo se suočeno s tim prijetnjama. U medijima i u velikom dijelu populacije, AKP su prihvatili kao spasitelja od kaosa kroz koji su prolazili između dvaju izbora – ignorirajući činjenicu da je sam AKP stvorio taj kaos.
Dio slabijeg odaziva u korist HDP-a na ovim izborima bila je paradoksalna posljedica stranačkog naglaska na predizbornu kampanju kroz protekle dvije godine, zbog čega je i njihova vanparlamentarna mobilizacija bila značajno oslabljena u tom razdoblju. HDP je dopustio da ga AKP-ova politika otpora prema terorizmu gurne u defanzivu – i to do te mjere da je Selahattin Demirtaş, supredsjednik stranke, u jednom trenutku čak pozvao i državu i PKK na “prekid vatre”, kao da nasilje nije bilo u potpunosti rezultat AKP-ove politike sile.
HDP kao sjedinjenje raznih progresivnih elemenata u Turskoj, svoju snagu i elementarnu privlačnost crpi iz pokreta i organizacija koje su aktivne “na ulici” – kao na primjer LGBTQ pokret, Kurdski oslobodilački pokret i razne socijalističke stranke. Supredsjednici stranke, Figen Yüksekdağ i Demirtaş, naglasili su to u svojim govorima kad su pristizali preliminarni rezultati, istaknuvši činjenicu da se borba mora nastaviti na radnim mjestima, na trgovima i diljem cijele države. I u pravu su: borba protiv brutalne represije i nasilja države ne može se odvijati na čisto parlamentarnoj razini.
Međutim, HDP-ova politička praksa u novije vrijeme bilo je povlačenje: suočeni s ratom i terorom u državi u kojoj parlament ne radi čak ni u skladu s minimalnim liberalno-demokratskim standardima, stranka se ograničila na parlamentarnu akciju. Ako se HDP-ov pristup ubrzo ne promjeni i ako bitku ne prenesu i na ulice, velike su šanse da stranka pod ultranacionalističkim pritiskom izvana i utjecajem liberalizma i defetizma iznutra, izgubi svoj demokratski potencijal.
Što nas još čeka?
AKP će najvjerojatnije intenzivirati svoj “bijeli teror”. I kako stvari stoje, imaju nadmoć nad pretjerano rascjepkanom opozicijom kojoj nedostaje borbenosti. U takvoj situaciji svaljivanje krivnje za HDP-ov izborni poraz na PKK, umjesto na slabosti opozicije – kao što to rade neki ljevičari u opoziciji – samo potiče agresivno stanje i pomaže krajnjoj desnici.
U budućnosti je potrebna organizacija i mobilizacija na svim područjima, osobito među siromašnima i radničkom klasom.
Tursko-sunitski blok u Turskoj predstavlja nedvojbenu većinu, a APK je upotrebom “tursko-islamske sinteze” uspješno mobilizirao taj dio populacije. Međutim, moguće je a i nužno stvoriti politiku demokratizacije koja će privlačiti široke narodne mase – čak i konzervativno stanovništvo na zapadu – i to definiranjem rješenja socio-ekonomskih problema većine. Ukratko, udvostručavanje napora usmjerenih u klasnu i populističku politiku na zapadu države moglo bi biti ključno u ujedinjavanju potlačenih masa i njihovom usmjeravanju protiv vlade i njene krvožedne politike raskola.
Zadatak pred kojim se nalaze snage revolucije time postaje vrlo jasan. Da, postoji velika šansa da će Erdoğan iskoristiti svoju ponovno dobivenu snagu kako bi se policijskim akcijama i daljnjom represijom svih opozicijskih medija osvetio i dodatno oslabio ljevicu. Čekaju nas teška vremena. Ali jedini put naprijed je radikalizacija borbe na razini cijelog društva – na ulicama, na radnim mjestima, u školama i na sveučilištima.
AKP će nastojati učvrstiti svoju poziciju represijom i daljnjim ratovanjem protiv kurdskih pokreta otpora. Ali, isto će se tako morati nositi i sa sve težom ekonomskom situacijom; rat i polarizacija skidaju fokus s društvenih pitanja. To je dakle zadatak koji nas čeka: vratiti društvena pitanja u prvi plan i u zajedničkoj borbi ujediniti kurdske narode, vjerske manjine i sve skupine koje su ugnjetavane i marginalizirane.
Prevela i prilagodila Petra Kos
