Svakodnevno svjedočimo brojnim slučajevima nasilja u cijelome svijetu. Upravo ta tema jedna je od glavnih koja se provlači kroz ovogodišnji Zagreb Film Festival. Meksički redatelj Micheal Francoa u filmu Nakon Lucije ispričao nam je potresnu priču o zlostavljanoj Alejandri, djevojci koja se nakon gubitka majke seli s ocem u drugi grad i započinje život ispočetka. Uklapanje u novu sredinu čini se normalnim sve do tulumu na kojem se upustila u seksualni odnos. Trenutak je snimljen mobitelom, a nakon toga više ništa nije bilo isto.
Više od 50 posto djece žrtva je neke vrste nasilja, a čini se kako ta brojka svakim danom sve više raste. Razvoj tehnologije dao im je’ krila’ da svoje namjere provedu na sve dostupne načine i da zauvijek obilježe svoju žrtvu. Na taj način pakao kroz koji prolazi žrtva zlostavljanja nikada ne prestaje i ne postoji mjesto na koje se može sakriti i pronaći mir. Franco je u svom filmu još jednom prikazao da odnos za jednu noć obilježava, ali da na muškom i ženskom jeziku to ne znači isto. Osvrnuo se i na agoniju kroz koju prolaze roditelji zlostavljanog djeteta i očaj koji ih tjera na nepromišljene postupke. Pokazao je svijet u kojem žive mladi ljudi koji bez imalo empatije zlostavljaju i uskraćuju nečiji normalan životni tijek. Uživaju u svojim postupcima i nemaju nimalo savjesti.
Nasilja među mladima dotakla se i španjolska redateljica Gracia Querejeta u filmu 15 godina i 1 dan. Priča započinje neposlušnim ponašanjem Jona (14) koji dolazi na djedovo imanje gdje ga se pokušava dovesti u red. Uplitanjem u kriminalnu situaciju, za neke od sudionika cijela priča završi kobno i time se daje jasna poruka koliko daleko nasilno ponašanje može otići.
‘Miss Violance’ je podignula prašinu samim trailerom, iako se njime nije dalo naslutiti o čemu se u filmu zapravo radi. Režiju potpisuje Alexandros Avranas koji je osvojio Srebrnog lava za najbolju režiju, a glumac Themis Panou nagradu Coppa Volpi za najboljeg glumca na festivalu u Veneciji 2013. godine. Upravo je Themis središte ove izuzetno potresne i teške priče, priče o incestuoznoj grčkoj obitelji, mračnim tajnama koje kriju i neopisivom nasilju. Jeziva smirenost i savršeno posložen život krije sustavno emocionalno, fizičko i seksualno zlostavljanje žene, kćeri i unuke. Teško je ostati ravnodušna gledajući takve potresne prizore i ne pomisliti kako je nekome život ispisao upravo takav scenarij.
Tijelo izmučeno zlostavljanjem ne čuje i ne osjeća kao prije. Kada izgubimo zadnji atom snage hvatajući zrak koji nam se čini uskraćen, izgubili smo borbu i sa samom/im sobom. Razum prestaje surađivati, a apatija preuzima nešto što smo nekada zvali životom. Vjerujem kako je glavna vodilja redateljima i redateljicama koji su radili na ovim filmovima bila osvještavanje društva, progovaranje o nečemu o čemu se ne smije šutjeti. Učinili su to glasno i jasno, pokušavajući otvoriti oči onima koji još uvijek misle kako se nasilje događa nekome drugome, u nekom drugom gradu, sferi i životu.
Ovi filmovi su snimljeni s razlogom i ne bi trebali biti samo jedni u nizu u našoj filmoteci. Misija koja je započeta snimanjem i ekranizacijom ovakvih priča može biti provedena jedino uz educiranje i osvještavanje. Zato ‘Šalji dalje’. Jer nasilje se ne događa nekome drugome. Ono je stalno među nama.
