Prva anarho-feministička grupa na svijetu, koja je izdavala prve anarho-feminističke novine La Voz de la Mujer (Glas žene), nastala je kao dio uspješnog anarhističkog pokreta u Argentini u devetnaestom stoljeću. Nažalost, povijest anarho-feminizma u Argentini rijetko je prepoznata i priznata, u najboljem se slučaju spominje tek u prolazu, u najgorem se potpuno ignorira i prepušta zaboravu.
La Voz de la Mujer doživjele su devet izdanja objavljenih u Buenos Airesu, prvi broj objavljen je 8. siječnja 1896. godine, a zadnji gotovo točno godinu dana kasnije, 1. siječnja 1897. godine. Većina sadržaja bila je objavljena na španjolskom, s pojedinim dijelovima na talijanskom jeziku. La Voz de la Mujer isticale su svoju ‘posvećenost unapređenju komunističkog anarhizma’. Središnja tema novina bila je višestruka narav opresije žena, prenosi libcom.org.
Uredništvo je tvrdilo da ‘vjeruje da u današnjem društvu nitko i ništa nije u očajnijoj situaciji od nesretnih žena’. Žene su, tvrdile su urednice, dvostruko potlačene – od strane buržujskog društva te od strane muškaraca. Feministički karakter časopisa može se iščitati iz protivljenja braku te muškoj dominaciji nad ženama. Autorice članaka u La Voz de la Mujeru, kao i ostale anarho-feministkinje, razvile su koncept opresije koji se fokusirao na rodnu dimenziju potlačenosti. Brak je bio buržujska institucija koja je ograničavala žensku slobodu, uključujući i seksualnu slobodu. Brakovi u koje se ulazilo bez ljubavi, vjernost koja se održava kroz strah, a ne kroz želju, opresija žena od strane muškaraca koje su mrzile – sve je ovo smatrano simptomatičnim za prisilu koju je podrazumijevao bračni ugovor. Upravo je otuđenje individualne volje bilo to što su anarho-feministkinje osuđivale i nastojale ukloniti, prvo kroz prakticiranje slobodne ljubavi, a zatim temeljitije kroz društvenu revoluciju.
La Voz de la Mujer bile su novine pisane od žena za žene, predstavljale su neovisan izraz eksplicitno feminističke struje unutar južnoameričkog radničkog pokreta te su bile jedan od prvih zabilježenih slučajeva stapanja feminističkih ideja s idejama revolucionarnog radničkog pokreta. Feminizam ovih novina, kao i feminizam Emme Goldman, Louise Michel i Voltairine de Cleyre, razlikovao se od mainstream feminizma zato jer je bio pokret radničke klase koji je borbu protiv patrijarhata smjestio u širi kontekst borbe protiv ekonomskog i društvenog poretka i hijerarhija. Feminizam La Voz de la Mujera nije bio fokusiran na obrazovane žene iz srednje klase, čiji je feminizam odbačen kao ‘buržujski’ i ‘reformistički’.
Site smo suza i jada: Nastanak i misija pokreta
Anarho-feministički pokret pojavio se 1890-ih u Buenos Airesu, gdje je gospodarski rast povećao potražnju za radnom snagom, koja je zadovoljena kroz imigraciju u velikim razmjerima. Najveće etničke zajednice bile su talijanska, zatim španjolska i francuska. Upravo je unutar ovih imigrantskih zajednica nastala i djelovala grupa koja je pokrenula La Voz de la Mujer. Kao i u ostalim dijelovima Sjeverne i Južne Amerike, anarhizam je došao s populacijom iz europskih zemalja u kojima je anarhistički pokret bio snažan – iz Italije, Španjolske i Francuske. Anarhističke grupe i publikacije pojavile su se 1860-ih i 70-ih te su, zbog društvenih uvjeta, u Argentini pronašle plodno tlo. Kao i imigrantska zajednica koje je bio dio, anarhistički pokret predstavljao je integralni dio radničkog pokreta u Argentini te je oblikovao ideje pokreta. Anarhističke skupine pomogle su u formiranju nekih od prvih sindikata, u organiziranju štrajkova i demonstracija. Tijekom 1880-ih i 1890-ih izlazilo je dvadesetak anarhističkih novina, na francuskom, španjolskom i talijanskom jeziku.
La Voz de la Mujer pojavio se nakon pola stoljeća neprekinute anarhističke aktivnosti. Bio je dijelom komunističko-anarhističke tradicije te je bio posvećen rušenju postojećeg društva te stvaranju novog, pravednog i egalitarnog društvenog poretka organiziranog po principu ‘od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama’. Unutar toga razvila se prepoznatljiva feministička struja. Jednakost plaća žena i muškaraca postavljena je kao zahtjev te dobila podršku značajnog broja radničkih sindikata u Radničkoj federaciji Argentine 1901. godine.
Militantni anti-reformistički stav La Voz de la Mujera izazvao je reakciju među radnicama u Buenos Airesu, La Plati i Rosariju, zbog čega je i postojao godinu dana, a svaki broj bio je tiskan u 1.000 do 2.000 primjeraka, što je respektabilan broj za anarhističke novine u to doba. Urednice časopisa dolazile su iz velikih španjolskih i talijanskih zajednica te su se identificirale sa ženama iz radničke klase. Od ostalih anarhističkih novina, La Voz de la Mujer razlikovale su se po prepoznavanju specifičnosti opresije žena. Pozivale su žene na mobilizaciju protiv vlastite podređenosti, kao žena i kao radnica. U prvom uvodniku novina strastveno se odbacuje ženski teret: “Site smo tolikih suza i tolikog jada; site smo teškog posla oko djece (koliko god nam bila draga); dosta nam je traženja i moljenja; site smo toga da nas naši sramotni izrabljivači i pokvareni muževi tretiraju kao igračke, odlučile smo podignuti svoj glas u društvu i zahtijevati, da, zahtijevati malo zadovoljstva u životnoj gozbi”.
Reakcije drugova i odgovor svim ‘lažnim anarhistima’
Ostatak anarhističkog pokreta različito je reagirao na pojavu ovih novina, reakcije su varirale od potpune tišine i neprijateljstva do pohvale. Jedne novine izrazile su posebno toplu dobrodošlicu La Voz de la Mujeru, navodeći kako je ‘grupa militantnih žena razvila crvenu zastavu anarhije i namjerava objaviti časopis za propagandu među svojim suborkinjama i drugaricama u radu i bijedi. Pozdravljamo hrabre inicijatorice ovog projekta i pozivamo sve drugove da ih podrže’. Ovo nije bilo iznenađujuće, s obzirom na to da je značajni dio anarhističkih novina u to doba bio naklonjen feminističkim pitanjima.
Sredinom 1890-ih u argentinskom tisku došlo je do povećanja vidljivosti problema povezanih s pozicijom žena u društvu, a pogotovo su bile pokrivene teme vezane uz jednakost u braku i obitelji, pitanje prostitucije te dominaciju muškaraca nad ženama. Neke su novine čak objavile posebne serije pamfleta posvećenih ‘ženskom pitanju’. Novine na talijanskom jeziku La Questione Sociale izdale su seriju pamfleta ‘posebno posvećenih analizi ženskih pitanja’. Časopis Germinal bio je posebno zainteresiran za ‘žensko pitanje’, objavio je nekoliko članaka pod općim naslovom Feminizam te je branio ‘ekstremno revolucionarni i pravedni karakter feminizma’ pred optužbama da je feminizam tek kreacija ‘elegantnih malih dama’. Čini se da su većinu (ako ne i sve) feminističkih tekstova u anarhističkom tisku napisale žene.
Ipak, ove prividne simpatije za feminizam na razini principa bile su popraćene značajnom opozicijom u praksi u anarhističkim redovima. Čini se kako je prvo izdanje La Voz de la Mujera pobudilo znatno neprijateljstvo, jer su u sljedećem broju urednice napale antifeminističke stavove koji prevladavaju među muškarcima u pokretu. Poručile su: “Kad smo mi žene, beskorisne i neuke kakve jesmo, uzele inicijativu i objavile La Voz de la Mujer, morale smo znati, oh šaljivdžije, kako ćete vi odgovoriti sa svojom starom mehanicističkom filozofijom na našu inicijativu. Trebali ste shvatiti da mi, glupe žene, uzimamo inicijativu i da je to proizvod misli. Znate, mi isto mislimo… Pojavio se prvi broj La Voz de la Mujera i, naravno, nastao je pakao: ‘Emanicipirati žene? Zbog čega?’, Emancipirati žene? Sigurno ne!’… ‘Neka naša emancipacija bude na prvom mjestu, a onda kad mi budemo emancipirani i slobodni, vidjet ćemo što s vama’“.
Urednice su zaključile da se žene, s obzirom na ovu vrstu neprijateljskog stava, teško mogu osloniti na muškarce da poduzmu inicijativu u zahtijevanju jednakosti za žene. U istom broju objavljen je članak s naslovom Onima koji su iskvarili ideal u kojem su muškarci upozoreni: “Bolje vam je da jednom zauvijek shvatite da naša misija nije svediva na odgajanje vaše djece i pranje vaše odjeće te da i mi imamo pravo osamostaliti se i biti slobodne od svih vrsta pokroviteljstva, bilo ekonomskog ili bračnog”. Uvodnik trećeg broja naglašava kako one nisu napadale drugove anarhiste općenito, već samo one ‘lažne anarhiste’ koji nisu stali u obranu ‘jednog od najljepših ideala anarhizma – emancipacije žena’.
Bijes urednica bio je opravdan ako se uzme u obzir da je anarhizam zagovarao slobodu i jednakost cijelog čovječanstva, ne samo muškaraca. Žene su bile opresirane patrijarhatom te su kao potlačena skupina s pravom mogle zahtijevati potporu anarhističkih drugova u borbi za svoju emancipaciju. Međutim, za mnoge anarhiste ta su se pitanja mogla ignorirati do ‘nakon revolucije’, a ovakve su stavove urednice La Voz de la Mujera s pravom odbile kao sebične. Ne iznenađuje da je anarhizam, više nego ostale škole socijalizma s njihovim naglaskom na ekonomsku eksploataciju, bio u mogućnosti prihvatiti borbu protiv patrijarhata. Međutim, ova teorijska podrška feminizmu bila je često povezana sa seksizmom u praksi.
Nije teško vidjeti zašto je feministkinje privukao anarhizam i zašto su se tako s pravom suprotstavljale licemjerju drugova anarhista. Ključne ideje anarhizma naglašavaju borbu protiv autoriteta, uključujući i borbu protiv moći muškaraca nad ženama u braku i unutar obitelji. Svi anarhisti trebali bi biti u potrazi za slobodom u svojim vezama. Naglasak koji anarhizam stavlja na opresiju i odnose moći otvara prostor unutar kojeg su žene mogle biti smatrane istovremeno žrtvama klasnog društva i žrtvama muškog autoriteta. Kao što je rečeno u četvrtom broju La Voz de la Mujeru: “Mi mrzimo autoritet zato što težimo biti ljudska bića, a ne strojevi vođeni voljom ‘drugoga’, bila to vlast, religija, ili nešto treće.” Cilj novina najbolje je izražen i sažet u potpisu jedne od pristaša ‘Ne Bogu, Ne šefu, Ne mužu’.
Prevela i prilagodila Jelena Tešija
