Ne mogu biti ono što ne mogu vidjeti
Svakome tko je ikada upalio TV, pročitao magazin, prošao pokraj neke reklame ili jednostavno prosurfao internetom jasno je da nešto nije u redu u načinu na koji se žene prikazuju. Seksizam u medijima je postao toliko omniprisutan, ljudi toliko naviknuti na slike koje gledaju, da im je to postalo – normalno.
Jennifer Siebel Newsom jasno izlaže taj problem u dokumentarnom filmu “Miss Representation,” – seksualna objektifikacija žena u medijima ima za rezultat trivilizaciju i omalovažavanje žena u kulturnom i političkom životu.
Između razgovora s vodećim stručnjacima iz medija, profesorima, umjetnicama i političarkama Siebel nas bombardira informacijama i šokantnim statistikama koje jasno pokazuju da je premisa kojom se nastoji ušutkati društvena svijest o tome – “nema više staklenog krova” – samo laž i mit.
Do svoje navršene 15.g. 78% djevojčica mrzi svoje tijelo; žene čine 56% populacije, ali samo 17% mjesta u Kongresu, samo 3% direktora 500 najbogatijih tvrtki su žene, žene drže samo 3% odgovornih pozicija u medijima, itd.
Hrvatska statistika nije ništa bolja.
U Hrvatskoj je ženama dodijeljena posebna vidljiva nevidljivost. Zastupljenost žena na naslovnicama 2 najtiražnija dnevna lista ne prelazi 24 % ukupno objavljenih naslova. Žene se puno rjeđe od muškaraca spominju u kontekstima vezanim uz područje politike (iznimka je bivša predsjednica Vlade), gospodarstva, poduzetništva i sporta, a češće u kontekstu vezanom uz zabavu, ljubavne afere, stereotipne spolne uloge i sl.
Argument prozvanih da se oni u izboru sugovornika isključivo vode stručnošću, apsolutno ne stoji jer sve statistike govore da su žene u Hrvatskoj obrazovanije od muškaraca.
Uspješna, moćna i utjecajna žena uvijek se prikazuje s barem implikacijom da to ima potencijal da bude nešto negativno. Kako bi umanjili strah kod svoje publike, mediji traže od nje da svoj stručni kredibilitet potkrijepi dokazima kako je uspješna kućanica i majka.
Slika žene kao robe, sex simbola ili promiskuitetne zabavljačice širokih narodnih masa je ona koju najčešće gledamo u medijima i koja oblikuje način na koji se dječaci uče gledati žene. Naravno i u toj ulozi mediji se sa ženama mogu nositi samo ako su u submisivnoj poziciji, npr. Rihanninom spotu za pjesmu S&M u kojem govori o odnosu medija prema njoj, dodijeljena je, od youtubea, zabrana za mlađe od 18. Unatoč tome što je spot rađen s elementima crtića, njezina asertivnost je označena kao opasna. Za usporedbu možemo uzeti Ciarin spot s Justinom Timberlakeom, spot koji je puno erotičniji i sugestivniji, ali s Ciarom u eksplicitno podređenoj ulozi i koji takvu zabranu nije dobio.
Miss Representation se može prigovoriti da i sam pomalo upada u zamku u kojoj suprostavlja stereotipe intelektualka vs striptiz plesačica, kao i da za film uglavnom govore bijele, bogate i visokoobrazovane žene, ali to ne umanjuje uspješnost kojom Siebel razotkriva gdje seksizam u medijima i društvu počinje. Oglašavačka industrija kontrolira sadržaj TV emisija tretirajući ih kao izloge za svoje oglase čiji je zadatak da stvore osjećaj nesigurnosti kod ljudi kako bi kupili njihov proizvod. Žene koje su zadovoljne sobom ne troše novac na botox.
Najvažnija poruka Miss Representation je važnost medijske pismenostu u našoj kulturi. U jednom tjednu američki tinejdžeri provodu 31 sat gledajući televiziju, 17 sati slušajući glazbu, 3 sata gledajući filmove, 4 sata čitajući časopise, 10 sati online. To je10 sati i 45 minuta medijske potrošnje na dan. Razumijevanje medijskih slika i kao odraza ekonomskog interesa velikih medijskih konglomerata, i shvaćanje da se status quo ne mora prihvatiti kao vječan, postalo je važno za zdrav razvoj mladih osoba poput čitanja i pisanja.
Ne možete biti ono što ne možete vidjeti naziv je kampanje koja je nastala kao rezultat reakcija na ovaj film, cilj joj je osnaživanje žena i djevojaka kako bi se razvile izvan ograničavajućih medijskih etiketa i ostvarile svoje potencijale.
Brojne studije napravljene u posljednjih desetak godina jasno pokazuju da žene žele promjenu u načinu na koji ih se prikazije i ekspolatira u medijima.
Ako u budućnosti želimo društvo demokracije, prosperiteta i mira, ako želimo heroje i heroine, državnice i državnike, poduzetnice i poduzetnike, znanstvenice i znanstvenike moramo obratiti pozornost kako odgajamo djevojčice danas, kakve im uzore prikazujemo, kako vrednujemo žene i koju poruku im šaljemo o njihovom potencijalu i prilikama jer one ne mogu sanjati da će sutra biti ono što danas ne mogu vidjeti.
Svakome tko je ikada upalio TV, pročitao magazin, prošao pokraj neke reklame ili jednostavno prosurfao internetom jasno je da nešto nije u redu u načinu na koji se žene prikazuju. Seksizam u medijima je postao toliko omniprisutan, ljudi toliko naviknuti na slike koje gledaju, da im je to postalo – normalno.
Jennifer Siebel Newsom jasno izlaže taj problem u dokumentarnom filmu Miss Representation – seksualna objektifikacija žena u medijima ima za rezultat trivilizaciju i omalovažavanje žena u kulturnom i političkom životu.
Između razgovora s vodećim stručnjacima iz medija, profesorima, umjetnicama i političarkama Siebel nas bombardira informacijama i šokantnim statistikama koje jasno pokazuju da je premisa kojom se nastoji ušutkati društvena svijest o tome – “nema više staklenog krova” – samo laž i mit.
Do svoje navršene 15.g. 78% djevojčica mrzi svoje tijelo; žene čine 56% populacije, ali samo 17% mjesta u Kongresu, samo 3% direktora 500 najbogatijih tvrtki su žene, žene drže samo 3% odgovornih pozicija u medijima, itd.
Hrvatska statistika nije ništa bolja.
U Hrvatskoj je ženama dodijeljena posebna vidljiva nevidljivost. Zastupljenost žena na naslovnicama 2 najtiražnija dnevna lista ne prelazi 24 % ukupno objavljenih naslova. Žene se puno rjeđe od muškaraca spominju u kontekstima vezanim uz područje politike (iznimka je bivša predsjednica Vlade), gospodarstva, poduzetništva i sporta, a češće u kontekstu vezanom uz zabavu, ljubavne afere, stereotipne spolne uloge i sl.
Argument prozvanih da se oni u izboru sugovornika isključivo vode stručnošću, apsolutno ne stoji jer sve statistike govore da su žene u Hrvatskoj obrazovanije od muškaraca.
Uspješna, moćna i utjecajna žena uvijek se prikazuje s barem implikacijom da to ima potencijal da bude nešto negativno. Kako bi umanjili strah kod svoje publike, mediji traže od nje da svoj stručni kredibilitet potkrijepi dokazima kako je uspješna kućanica i majka.
Slika žene kao robe, sex simbola ili promiskuitetne zabavljačice širokih narodnih masa je ona koju najčešće gledamo u medijima i koja oblikuje način na koji se dječaci uče gledati žene. Naravno i u toj ulozi mediji se sa ženama mogu nositi samo ako su u submisivnoj poziciji, npr. Rihanninom spotu za pjesmu S&M u kojem govori o odnosu medija prema njoj, dodijeljena je, od youtubea, zabrana za mlađe od 18. Unatoč tome što je spot rađen s elementima crtića, njezina asertivnost je označena kao opasna. Za usporedbu možemo uzeti Ciarin spot s Justinom Timberlakeom, spot koji je puno erotičniji i sugestivniji, ali s Ciarom u eksplicitno podređenoj ulozi i koji takvu zabranu nije dobio.
Miss Representation se može prigovoriti da i sam pomalo upada u zamku u kojoj suprostavlja stereotipe intelektualka vs striptiz plesačica, kao i da za film uglavnom govore bijele, bogate i visokoobrazovane žene, ali to ne umanjuje uspješnost kojom Siebel razotkriva gdje seksizam u medijima i društvu počinje. Oglašavačka industrija kontrolira sadržaj TV emisija tretirajući ih kao izloge za svoje oglase čiji je zadatak da stvore osjećaj nesigurnosti kod ljudi kako bi kupili njihov proizvod. Žene koje su zadovoljne sobom ne troše novac na botox.
Najvažnija poruka Miss Representation je važnost medijske pismenostu u našoj kulturi. U jednom tjednu američki tinejdžeri provodu 31 sat gledajući televiziju, 17 sati slušajući glazbu, 3 sata gledajući filmove, 4 sata čitajući časopise, 10 sati online. To je10 sati i 45 minuta medijske potrošnje na dan. Razumijevanje medijskih slika i kao odraza ekonomskog interesa velikih medijskih konglomerata, i shvaćanje da se status quo ne mora prihvatiti kao vječan, postalo je važno za zdrav razvoj mladih osoba poput čitanja i pisanja.
Ne možete biti ono što ne možete vidjeti naziv je kampanje koja je nastala kao rezultat reakcija na ovaj film, cilj joj je osnaživanje žena i djevojaka kako bi se razvile izvan ograničavajućih medijskih etiketa i ostvarile svoje potencijale.
Brojne studije napravljene u posljednjih desetak godina jasno pokazuju da žene žele promjenu u načinu na koji ih se prikazije i ekspolatira u medijima.
Ako u budućnosti želimo društvo demokracije, prosperiteta i mira, ako želimo heroje i heroine, državnice i državnike, poduzetnice i poduzetnike, znanstvenice i znanstvenike moramo obratiti pozornost kako odgajamo djevojčice danas, kakve im uzore prikazujemo, kako vrednujemo žene i koju poruku im šaljemo o njihovom potencijalu i prilikama jer one ne mogu sanjati da će sutra biti ono što danas ne mogu vidjeti.
