Predsjednik SAD-a Barack Obama je 2013. predložio ambiciozan novi nacionalni plan za opće predškolsko obrazovanje koje bi se financiralo novim akcijama na cigarete. Taj plan nije dobio podršku, ali je Bill de Blasio ponovo pokrenuo ovo pitanje kada je izabran za gradonačelnika New Yorka i obećao univerzalna vrtiće za svu djecu ovog grada koja će početi s radom na jesen. Međutim, nova istraživanja sve jasnije pokazuju da obrazovna nejednakost počinje mnogo ranije, piše Jeff Madrick za NYRBlog, a prensoi Peščanik.net.
Značaj univerzalnog ranog obrazovanja odavno je prepoznat. Naime, ono poboljšava životne izglede za siromašnu djecu i presudno je za održavanje jednakih šansi za sve. SAD su daleko od ovog cilja. U većini europskih zemalja postoji opći, kvalitetan predškolski sistem za trogodišnjake/inje i četverogodišnjake/inje. U Americi najnoviji podaci pokazuju da je manje od polovine trogodišnje i četverogodišnje djece upisano u neku predškolsku ustanovu. Glavni federalni program, Head Start, osigurava sredstva za predškolsko obrazovanje za samo dvije petine siromašne djece tog uzrasta.
Štoviše, Amerika je druga po stopi dječjeg siromaštva od trideset pet zemalja koje mjeri Dječji fond Ujedinjenih naroda (samo je Rumunjska gora). Dvadeset tri posto američke djece siromašno je po međunarodnim mjerilima, za razliku od deset posto Skandinavskim zemljama. Prema ovim mjerenjima, u Americi su najsiromašnija djeca od pet ili manje godina – zapravo, to je najsiromašnija demografska grupa u zemlji. Mnoga od ove djece žive u dubokom siromaštvu, a prihod njihovih obitelji manji je od polovine iznosa koji se smatra granicom siromaštva. Naročito je visoka stopa siromaštva u crnačkim i latinoameričkim obiteljima.
Znanost je odavno pokazala da se djeca koja odrastaju u siromaštvu suočavaju s većim preprekama u socijalnom razvoju i zdravlju, i te prepreke ih često doživotno prate. Oni češće pate od kroničnih bolesti poput astme ili hiperkinetičkog poremećaja, malo njih završi srednju školu, rade za manju plaću i često završavaju na socijalnoj pomoći. Siromašne tinejdžerke češće neželjeno rađaju.
Ali posljednjih godina neurološki dokazi uvjerljivo pokazuju da uzroci ovih loših ishoda nisu ni isključivo kulturni, niti su posljedica slabog genofonda, kao što su nekad tvrdili komentatori poput Charlesa Murrayja, autora knjige The Bell Curve. Kao što je jasno istakao dr. David Keller na nedavno održanom skupu o siromaštvu djece u Washingtonu pod nazivom Nejednakost počinje rođenjem (pod pokroviteljstvom političkog instituta koji vodim – The Bernard L. Schwartz Rediscovering Government Initiative pri fondaciji Century), postoje novi biološki dokazi da stresno okruženje kod najmlađe djece ne utječe samo na kulturne i psihološke preduvjete za neuspjeh; ono može utjecati i na arhitekturu mozga, na promjenu neurološkog funkcioniranja i kvantiteta sive mase.
Drugim riječima, predškolsko obrazovanje nije dovoljno. Zabrinjavajuće je, međutim, da su ovi zaključci bili poznati već neko vrijeme, ali im se ne posvećuje dovoljna pažnja. Zapravo, prvobitni dokumenti objavljeni su davne 2000. u jednom zapaženom članku harvardskog Centra za razvoj djeteta, a istraživanja bazirana na njima se od tada umnožavaju.
Dva istraživanja završena 2013. povezuju neurodegeneraciju direktno sa siromaštvom. Grupa istraživača/ica sa šest sveučilišta mjerila je moždanu aktivnost odraslih koji/e su kao devetogodišnjaci/kinje bili/e siromašni/e i otkriveno je da su područja mozga koja kontroliraju emocije kod njih fizički nedovoljno razvijena. Jedno istraživanje Sveučilišta u Washingtonu pokazalo je da adekvatno njegovana siromašna djeca, uz izbjegavanje konstantnog stresa, obično imaju normalno razvijeno moždano tkivo, dok ona druga imaju manje bijele i sive mase i manje kontrolne centre poput hipokampusa.
Otkriveno je da ljudi doživljavaju kemijsku reakciju na stres koja ih prvenstveno brani od posljedica. Ali ova obrana ima granica. Ukoliko je dijete čiji se mozak još uvijek formira konstantno bombardiran stresom – uslijed nasilja u kući, nedovoljne ishrane, roditeljske narkomanije i kroničnog nedostatka pažnje ili njege – preopterećeni mehanizam zakazuje i mozak trpi posljedice.
Dr. Jack Shonkoff, koji vodi harvardski Centar za razvoj djeteta, napisao je sa svojim kolegama i kolegicama brojne radove u kojima iznosi rezultate istraživanja sa životinjama i sve češće s djecom. Pod stresom tijelo proizvodi dva hormona koji djeluju zaštitno – adrenalin i kortizol. Ali kada stres postane pretjeran – što se u stručnim krugovima sada naziva ‘toksičnim stresom’ – prevelika hormonska aktivnost oštećuje neuronske veze, sprečava imunu reakciju i mijenja dijelove mozga koji direktno utječu na pamćenje, učenje i kontrolu emocija.
Ove studije najčešće potvrđuju da su uporno zanemarivanje i neadekvatna pažnja primarni uzroci slabljenja moždanog kapaciteta. Dokazi na osnovu različitih ispitivanja, uključujući i djecu u hraniteljskim obiteljima iz čitavog svijeta, jasno pokazuju, obično posredstvom magnetne rezonance, pogubne posljedice neadekvatne pažnje za neuronske veze i veličinu mozga.
S druge strane, sociološka istraživanja pokazuju koliko je zapostavljanje djece među siromašnima uobičajeno. Siromašni roditelji preopterećeni su brigama o hrani i prijevozu, a često i o sigurnosti u svojoj zajednici i stabilnosti svoje obitelji. Neki su možda prosto neodgovorni, ili koriste drogu, ali brojna etnografska ispitivanja siromašnih koja su vršili Dječji zaštitni fond, nezavisni/e istraživači/ce i drugi/e, pokazuju da ovi roditelji, uključujući i samohrane majke, brinu za svoju djecu jednako kao i imućniji roditelji. Problem je u tome što oni često ne mogu naći posao koji im omogućava da provode vrijeme sa svojom djecom i što zbog nedostatka resursa, vremena ili zbog napetosti ne mogu ispuniti sve dužnosti.
Najfascinantniji detalj kod ovih nedavnih saznanja je to što preciziraju razlike između onih koji krive genofond, i onih koji krive kulturu. Ispostavlja se da geni jesu važni ali, kako otkrivaju znanstvenici/e, roditelji i kulturno okruženje mogu poboljšati moždani kapacitet i spriječiti slabljenje. Kako kaže dr. Keller, liječnici/e istraživač/ice, i ujedno predsjednik Akademskog pedijatrijskog udruženja: “Nova istraživanja nisu čisti Darwin, u njima ima pomalo i Lamarcka”.
Sada se skoro svi/e medicinski i znanstveni radnici/e slažu: što se ranije pozitivno intervenira u životu djeteta – uključujući kućne posjete profesionalaca, roditeljsko savjetovanje, liječenje bolesti ovisnosti, i relativno nove programe kao što je čitanje djeci i prije nego što progovore – utoliko bolje. Pedijatri/ce, uključujući veliku Američku pedijatrijsku akademiju, rade na planovima da upotrebe pedijatrijske posjete za šire intervencije kada je pretjerani stres očevidan. Jedan od omiljenih prijedloga je program besplatne knjige uz svako cijepljenje.
Međutim, mene najviše brine činjenica da su naši/e politički/e lideri/ce i poslanici/e dosad uglavnom zanemarivali/e povezanost siromaštva, lošeg obrazovanja, pa čak i neuroloških posljedica – i činjenice da efikasno smanjenje siromaštva može ispraviti ovaj problem. Analizirajući podatke iz raznih zemalja, ekonomisti/kinje došli su do zaključka da je siromaštvo djece daleko niže u europskim državama, ali ne zato što njihova ekonomija omogućava veće zarade za radnike i radnice s nižim primanjima, već zbog jačih socijalnih programa. Većina ovih zemalja, kao i mnoge u Latinskoj Americi, daju direktne novčane naknade roditeljima s djecom.
Nova radna mjesta i bolje plaćeni poslovi su od vitalnog značaja u borbi protiv siromaštva. Ali socijalni programi su ključni. Bez obzira na cinizam po pitanju socijalnih programa i socijalne pomoći, Amerika umije smanjiti siromaštvo. Kako ističe Robert Greenstein iz Centra za budžet i političke prioritete, federalna sigurnosna mreža, u koju spadaju Medicaid, bonovi za hranu, povrat poreza, porezne olakšice za dijete, održala je 41 milijun ljudi iznad granice siromaštva 2012., uključujući i 9 milijuna djece. Bez državnih davanja, današnja stopa siromaštva iznosila bi 29 posto. Umjesto toga, prema najpouzdanijim mjerenjima, ova stopa je s oko 26 posto krajem 1960-ih pala na današnjih 16 posto. Drugim riječima, rat protiv siromaštva započet šezdesetih je uspjelo.
Ali, usred rastuće nejednakosti između najbogatijih i ostatka društva, smanjenja društvene pokretljivosti na svim nivoima, problemi za najlošije plaćene građane i građanke SAD-a su veliki. Današnje stope siromaštva – naročito među najmlađom djecom – još uvijek su opasno visoke. Posebno je uznemirujući zato što se stope siromaštva djece, poslije skoka tijekom recesije, nisu spuštale u nedavnom ekonomskom oporavku.
Započeo bih novi rat protiv siromaštva djece uvođenjem federalnog sistema novčanog dodatka za siromašne obitelji s djecom, kao što se trenutno radi u mnogim zemljama svijeta. Sada se pomoć uglavnom svodi na kupovinu hrane, ili je uvjetovana nalaženjem posla, što je za mnoge iz ove grupe danas posebno teško. Ali u političkom okruženju gdje Kongres želi čak i da smanji bonove, uvjeravanje naših poslanika u moralnu i ekonomsku logiku direktnih novčanih davanja zahtijevat će mnogo truda.
Istraživanja su sada nesporna. Nejednakost u Americi počinje s rođenjem, pa čak i ranije za one čije su majke bile bolesne u trudnoći ili one bez adekvatne prenatalne njege. Bez ikakve krivice, jedna četvrtina američke djece počinje s velikim zakašnjenjem, dok druga četvrtina odrasta u obiteljima koje zarađuju samo dvostruko više od granice siromaštva – oko 48.000 dolara godišnje za četveročlanu obitelj.
Uz pouzdana saznanja neurologije 21. stoljeća, više ne možemo govoriti djeci rođenoj u siromaštvu da više uče i da kad odrastu naći će posao i imati dobar život. Država koja hoće da svi i sve građani i građanke budu produktivni/e radnici/e i koja obećava fer i dostojanstven život svima, bez obzira na rasu ili spol, sada mora obrati pažnju na svoju brojnu siromašnu djecu.
