Transrodne osobe žive s metom na svojim leđima. Svatko tko zaniječe ovu činjenicu – koju je teško prihvatiti u svjetlu nedavne pobjedne bračne jednakosti i “ne pitaj- ne govori” prakse za osobe lezbijske, gay i biseksualne orjentacije – trebao bi se probuditi.
Početkom veljače su National Center for Transgender Equality (NCTE – Nacionalni centar za tranrodnu jednakost) i National Gay and Lesbian Task Force (NGLTF .- Radna skupina za osobe gay i lezbijske orijentacije) objavili izvještaj “Nepravda na svakom koraku” koji se temelji na rezultatima do sada naopsežnije nacionalne ankete o transrodnoj diskriminaciji – s 6,450 sudionika u odnosu na 700 sudionika slijedeće najveće studije.
Trenutno većina istraživanja – uključujući popis stanovništva i epidemiološke studije – ne sadrži ni jedno pitanje o seksualnoj orijentaciji, bez obzira na rodni identitet i izričaj. Posljedica ovog neuključivanja, nevidljivosti, jest da nitko ne zna tko čini transrodnu zajednicu, što članovi te zajednice proživljavaju i s kojim se izazovima ili potrebama nose. Brojni troškovi transrodnih osoba uključuju i činjenicu da im je dodjeljeno malo ili ništa financijskih i ostalih sredstava na državnoj ili federalnoj razini. To se također odnosi i na sredstva koja su raspoređena unutar LGB zajednice a koja često zaboravlja “T”.
41 posto ispitanika/ca je pokušao samoubojstvo
Organizacije odgovorne za novo istraživanje trude se popraviti stanje. Mara Keisiling, izvršna direktorica NCTE tvrdi “Mnogi misle da su uvriježena mišljenja istovjetna stvarnim podacima, ali to nije istina. Neki su podaci potvrdili ono što smo oduvijek pretpostavljali. Neki podaci pak, su posve novi.” Osvrnula se na postotak od 41 posto ispitanika koji su pokušali samoubojstvo kao na “najšokantniju brojku u izvještaju” naglašavajući da je to “26 puta više od nacionalnog prosjeka.” Te brojke su veće i od stopa koje se odnose na djelatne vojne osobe i osobe kojima je dijagnosticirana teška depresija.
Jasne, čiste brojke ostatka izvještaja bacaju svijetlo na ono što se događa kada diskriminacija prevladava posvuda, od zdravstvene skrbi, zapošljavanja, stanovanja i obrazovanja–često, posve legalno.
U odnosu na opću populaciju, ispitanici u ovom istraživanju četiri do pet puta će vjerojatnije živjeti u krajnjem siromaštvu, s godišnjim prihodima kućanstva manjim od 10,000USD bez obzira na razinu postignutog obrazovanja. Oni koji su sudjelovali u istraživanju su dvostruko češće nezaposleni; 26 posto je ostalo bez posla zbog transrodnosti, no, ako se kao faktor uzme u obzir i da ih se izbjegavalo zaposliti ili im se uskraćivalo promaknuće ta brojka raste do 47 posto. Visokih 90 posto ispitanika prijavilo je uznemiravanje ili druge oblike maltretiranja na radnom mjestu. Statistički podaci za transrodne i rodno nesukladne (gender non conforming) postaju sve lošiji s uključivanjem faktora rase, prema kojima su transrodne osobe drugih rasa općenito prolazile lošije od pripadnika bjelačke rase. No postoje i dobre vijesti: Gotovo 80 posto ispitanika izjavilo je da se osjeća ugodnije na radnom mjestu i postiže bolje poslovne rezultate nakon tranzicije.
Diskriminacija na radnom mjestu
Postoji izravna poveznica između sposobnosti zarađivanja pristojnih prihoda, stalnog stambenog zbrinjavanja i preživljavanja. Rezultati suočavanja s kontinuiranom diskriminacijom na radnom mjestu u kombinaciji s odbijanjem stanodavaca (19 posto) ili deložacijom (11 posto) te vjerojatnošću od gotovo 1:5 beskućništva u nekom trenutku života, ne samo da su bolni, stresni ili nezdravi, već su katastrofalni. Oni koji su dobili otkaz zbog anti-transrodnih predrasuda češće će se pridružiti sivoj ekonomiji gdje ih prostitucija i preprodaja droga izlažu nizu povećanih rizika koji uključuju uhićenja i porast upotrebe intravenoznih opijata te zarazu AIDS-om (stopa u nacionalnom istraživanju je četiri puta veća od nacionalnog prosjeka). Nije stoga čudno da ispitanici kada ih se upita da navedu svoje prioritete najvećim brojem (70 posto) navode zaštitu za transrodne/rodno nesukladne osobe od diskriminacije pri zapošljavanju.
Liječnički nemar
Transrodne osobe često su oštećene od strane sustava koji je osmišljen da štiti većinu građana. Dvadeset i dva posto ispitanika izjavilo je da su bili uznemiravani od strane policije, no ovaj je problem postoji i izvan prostora provođenja zakona. Godine 1995. stanovnica Washingtona Tyra Hunter umrla je od potpuno izlječivih ozljeda koje je zadobila u automobilskoj nesreći. Prvo, su hitni medicinski tretman zaustavili vatrogasci koji su došli na poprište nesreće vidjevši muške genitalije nakon što su joj razrezali odjeću (jedan svjedok prijavio je da je čuo vatrogasca kako ovori “Ova kuja nije žensko…crnjo je, ima pimpek.”) Jednom kad su prestali sa šalom i prevezli je na odjel hitne pomoći, liječnik ju je odbio liječiti. Umrla je od puke traume udarca i liječničkog nemara. Petnaest godina nakon smrti Hunterove podaci u istraživanjima još uvijek zaudaraju: 19 posto ispitanika izjavilo je da im je uskraćena medicinska briga zbog rodnog identiteta ili izričaja s još većim postocima za ispitanike drugih rasa. Gotovo 3 posto je prijavilo da bili napadani u hitnoj pomoći.
No, ne mora biti tako. Postoji desetak i više država, uz još 134 grada i okruga koji posjeduju inkluzivne, nediskriminatorne transrodne zakone u svojim pravilnicima i dokumentima o skrbi – koji one koji ih prekrše mogu kazniti. Primjerice, majka Tyre Hunter na taj je način bila u mogućnosti tužiti okrug Columbia, vatrogasca i liječnika hitne pomoći zbog washingtonskog Zakona o ljudskim pravima iz 1997.kao što tvrdi Lisa Mottet, jedna od autorica izvještaja i direktorica NGLTF Projekta transrodnih građanskih prava: “Mijenjanje politika i poštivanje ljudi je važno. Ne treba biti neurokirurg da bi se shvatilo na koji način to treba raditi s transrodnim osobama. Mora postojati samo volja za promjenom.”
Naravno, lakše je to reći nego napraviti. Nediskriminatorni zakoni koji štite transrodne osobe suočavaju se s čvrstom oporbom i na putu donošenja zakona kao i u njihovoj primjeni. To također važi i za Washington koji je donio transrodni nediskriminatorni zakon 2006. godine i vodeći je u zemlji po transrodnim pravima. “Isprva je Washingtonski Odjel za ispravke (Department of Corrections – DOC) glatko odbio naše predložene izmjene u mjerama,” kaže Alison Gill, odvjetnica DC Trans Koalicije (D.C. Trans Coalition – DCTC). “Službenici su otvoreno ismijavali naše zahtjeve i doslovno drijemali tijekom sastanaka.”
Gill ipak odaje poštovanje DOC-u jer je “naposljetku ipak prepoznao da se zaštitne mjere koje je donio washingtonski Zakon o ljudskim pravima također odnose i na transrodne osobe” te je osnovao odbor za stambeno zbrinjavanje transrodnih osoba – koje je od ključne važnosti u zatvorima gdje su transrodne žene često smještene s muškim zatvorenicima te rutinski seksualno napadane. Ipak, DOC ne dopušta DCTC da vrši edukacije za njihovo osoblje, ne poduzima ništa da osvjesti zatvorenike i zatvorsko osoblje o novim mjerama i blokirao je članove trasrodne zajednice u sudjelovanju u odboru za zbrinjavanje. Pobjede, iako značajne još nisu gotove.
Naravno, pravne izmjene na federalnoj razini omogućile bi najširi mogući opseg zaštite za transrodne i rodno nesukladne osobe. Ali, nemojte ih očekivati u bližoj budućnosti. Diskriminacija nad transrodnim osobama je još uvijek legalna u 38 država – a nad LGBT osoboma u 29. Zakon o nediskrimanaciji pri zapošljavanju (Employment Non-Discrimination Act (ENDA)) koji bi zabranio takvu diskriminaciju nikad nije dan na izglasavanje za vrijeme zasjedanja Kongresa i to usprkos činjenici da je ENDA , prema novinaru iz tjednika Metro Weekly, Chrisu Gedineru, “jedan od najdugovječnijih pravnih dokumenata, u narazličitijim oblicima, koji zagovara LGBT zajednica”.
ENDA je spremljena na policu od strane vodstva Zastupničkog doma u korist odbojne “ne pitaj, ne govori” mjere, a Keisling ne zazire prepostaviti zbog čega je tako. “Radi se o tome da postoje dužnosnici u vlasti koji strahuju od transrodng dijela” rekla je. “Čelni ljudi su odugovlačili. Odugovlačili i odugovlačili.”
Ipak, Mottet, iz radne skupine, nije odustala od snage promjene na lokalnoj razini ili čak pojedinačnoj. “Evo jedne od glavnih poruka za ponijeti kući a koju šaljemo ljudima: Diskriminacija i nepoštovanje koje svakodnevno doživljavaju transrodne osobe bilo kod kuće, u školi ili na ulici su poražavajući i opasni po život. Naš je posao da osiguramo da se prema transrodnim osobama koje srećemo u svakodnevnom životu odnosi s poštovanjem. Da to svi činimo ova zemlja bi se preobrazila.”
Prevela Alina Čabraja
