Nepročitana poglavlja socijalne i proletersko-revolucionarne književnosti: tomu se posvećuje Motor mijene u svojoj 4. sezoni.
Čitamo naslove iz redova radničke, revolucionarne, proleterske i socijalne književnosti, koji su objavljivani u reprezentativnim izdavačkim kućama međuratne Jugoslavije: Nolitu, SOCIMu (ediciji časopisa “Socijalna Misao”), Binozi, dijelom i u “Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića” i dr. Svi naslovi koje ćemo čitati recenzirani su u lijevim zagrebačkim i beogradskim časopisima u vrijeme njihove najbogatije, najsvestranije produkcije: između 1928. i 1934. Nimalo slučajno, biramo pogotovo one naslove oko kojih su se kod nas i u inozemstvu povele žustre polemike.
Izdavačka i prevoditeljska djelatnost odabranog razdoblja obuhvaća dugačak i intrigantan niz knjiga, domaćih i stranih, koje su iz raznih razloga (a bit će ih zanimljivo raspetljavati) ostali izvan fokusa domaće književne i političke historiografije. Jedan od razloga nesumnjivo je autor kojim otvaramo program – Miroslav Krleža, bard i persona. Njegov obračun ‘s njima’ u drugi plan potisnuo je ne samo reakcionarnu štampu, nego i politički iznimno zanimljive pokušaje domaće socijalne literature.
Pa evo nekoliko okvirnih parametara nove sezone:
1. Kao i u ranijim sezonama, Motor mijene čita i raspravlja o književnim tekstovima kao o političkim činjenicama. Ovo je za angažiranu literaturu međuraća čak presudno. Naime, pritisnuta cenzurom, literatura tad nedvojbeno jest bila zamjena za politički govor. Kao takvu je treba i čitati, a ne prvoloptaški odrediti kao manje vrijednu, trećerazrednu, politikantsku, tendencioznu ili parolašku. Sve ove opaske bile su okosnice literarnih rasprava na ljevici. U tom smislu, ne dajte se navući na crno-bijele kategorizacije: lijeva kritika itekako je vodila računa o razlikama parolaškog dogmatizma i umjetničke samosvojnosti!
2. Ima jedna dimenzija koja će nas posebno zaokupiti: spor koji se ustrajno provlači odabranim naslovima i popratnim kritikama (štoviše, politički ih konstituira), a koji možemo imenovati kao spor revolucije i evolucije – ili onog što Kristin Ross naziva sporom pozicija koje zagovaraju “oslobađanje čitavih klasa u ekonomskom i političkom smislu” i pozicija koje drže da stvarna, potpuna revolucija pretpostavlja “oslobađanje na razini pojedinca”, a tek onda cijelog društva. Ovaj spor bio je dobrim dijelom podudaran sa sukobima između komunista i socijaldemokrata, a značajan je i za razvoj anarhizma, i to ne samo u međuraću, nego i kasnije, oko 1968., npr.
3. S tim se preklapa, ali se također ne iscrpljuje u shematizmu, i rasprava o građanskom nasljeđu, kao i o tradiciji utopijskog socijalizma (a la Saint-Simon): je li radnici trebaju stvoriti sasvim novu kulturu, ili se ona može dijelom razviti i na građansko-emancipacijskim temeljima naslijeđenim iz 19. stoljeća? Ni ovo pitanje nije nikad jednoznačno i konačno odgovoreno. Zato, koliko god budemo mogli, vodit ćemo računa o generacijskim i političkim pomacima u stavu prema građanskom supstratu radničke i seljačke emancipacije. Da citiram Bogomira Hermana: ono što se od kritičara i autora traži nije “skolastička rigidnost” nego “dijalektička okretnost”!
Ovo su privremeni naslovi, konačan izbor napravit ćemo na prvom sastanku:
1. Andre Baillon: O jednoj Mariji: roman. 1921.
2. Miroslav Krleža: Golgota. 1918.-1920./1922.
3. Ilja Erenburg: Ljubav Jeanne Ney: Roman jedne Francuskinje i jednog boljševika. 1924.
4. August Cesarec: Za novim putem. 1926.
5. Nikolaj Nikitin. Zločin Kirika Ruđenka : roman. 1927.
6. Georg Fink: Gladan sam: roman. 1929.
7. Rudolf Braune: Devojka za pisaćom mašinom: roman. 1930.
8. Ilja Erenburg: Tvornica sanja: kronika našeg vremena. 1931.
9. Ernst Erich Noth: Najamna kućerina. 1931.
10. Hermynia zur Mühlen: Das Riesenrad / The Wheel of Life. 1932.
11. Leonhard Frank: Od tri milijuna trojica: roman suvremene nezaposlenosti. 1932.
12. Ernst Toller: Jedna mladost u Nemačkoj: roman. 1933.
13. Ervin Šinko: Optimisti: roman jedne revolucije. 1934.
14. Milka Žicina: Kajin put: roman. 1934.
Uz Krležu, Cesarca, Šinka i Milku Žicinu na sastanku ću reći nešto o daljnjim domaćim, manje poznatim autorima pa ćemo vidjeti koje od njih odabrati.
Prvi, nimalo nejubilarni naslov je Krležina (anti)revolucionarna drama Golgota, koja ja nastajala između burne 1918. i 1920., a praizvedena je 1922. Prvi sastanak je 22. studenog.
