8. marta je. Probudih se, protrljah oči i krenuh se spremati za okrugli stol pod nazivom “Žene na poslu u Hrvatskoj: Izazovi i prilike”. Bauljam u polusnu po stanu i ne nalazim ni ruže, a bogami ni čokolade. Čak ne pronalazim ni čestitku kojom bi se veličala moja ženstvenost. Znate, jednu od onih “Kad bi žene vladale svijetom, ratova ne bi bilo”. Da, patetično, ali možda istinito. Tko zna, nikada nismo imale priliku. Šteta što se o tome razgovara samo na jedan određeni dan u godini – 8. mart. Nisam dobila ništa, ali to je ok jer ništa nisam ni očekivala. Moj životni suputnik zna da da sam radikalna u svom liberalizmu i da sam jako osjetljiva na rodnu nejednakost. Kao što bi valentinovo trebalo biti svaki dan, tako bi i 8. mart trebao biti svaki dan.
Spremih se i krenuh suncem obasjana prema Sheratonu, hotelu u kojem se održava okrugli stol u povodu obilježavanja stogodišnjice Međunarodnog dana žena. Zanimljivo je kako se na današnji datum slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola te da ta postignuća uglavnom slave žene. Poneki muškarac svojoj ženi, djevojci, majci, baki, sestri ili kolegici kupi neki cvijet i srdačno joj čestita Dan žena, no na tome ostaje. Kada biste pitali prosječnog Hrvata što misli o političarkama u Saboru, sigurno bi odgovorio da su žene mudrije i sposobnije te da ih treba biti više na vodećim pozicijama. Prosječni Hrvat kroz političku korektnost nastoji umotati svoj pravi stav u celofan i staviti na njega crvenu mašnu, no biva raskrinkan kada ga se upita da li bi volio da je njegova žena saborska zastupnica ili direktorica neke velike kompanije. E, sad tu već nastaje problem. Pa, tko će kuhati, pospremati, čuvati djecu dok on igra balote? Žene u politiku svakako! Žene na direktorska mjesta svakako! Podržavaju oni zamisao o ženama koje ravnopravno participiraju u javnom i političkom životu, dok god nije riječ o njihovim ženama. O tome sam razmišljala kod sam žurila na okrugli stol. Kladila sam se sama sa sobom kako će više od 90% prisutnih biti žene i da će krajnji zaključak biti da se naše poruke moraju čuti šire od 4 zida unutar kojih smo raspravljale o svojim problemime i dok muškarci se ne počnu baviti tzv. ženskim pitanjima ne idemo mnogo naprijed. Naravno, nisam htjela reći da borba za ženska ljudska prava na koncu opet ovisi o mužjacima. Ne, ma kakvi! Ali nema feminizma bez feminista. Feminista kao muški spol, kao stanje svijesti koje mora prerasti u javno mnijenjeje, kao društveno prihvatljiv stav.
Stigoh u velebno zdanje Sheratona. Predstavila se na ulazu kao “novinarka s Libele” i ljubazne djevojke mi darovaše knjigu o ekonomskom nasilju nad ženama. “Wooohooo, još jedna knjiga o ženama, imati ću materijala za diplomski rad,” veselim se tiho u sebi dok koračam prema dvorani i nadam se nekom poznatom licu. Ne pronađoh ga, barem ne ono lice koje mene osobno poznaje. Uzimam si na tanjur fritule s marmeladom, jedem i promatram svijet oko sebe. Da, imala sam pravo. Gotovo svi gosti su žene, dok dominantni jezik je engleski. Dvoranu su popunile diplomatkinje. Raduje me onaj Francuz iz njihove ambasade koji redovno obilazi sve konferencije na kojim se raspravlja o ženskim pravima. Žalosti me što je u manjini.
Moderator diskusije je bio Mislav Togonal. Pozdravio je sve “uzvanike” (cijelih 5 valjda), dok uzvanice, koji su činile gotovo stopostotnu većinu, nije ni spomenu. “A šta ćeš, ne gleda on to tako… To je HRT škola, nema kod njih gledatelja i gledateljica, samo gledatelji,” negodovala sam u sebi. Da, jezična nejednakost je još jedna od mnogo stvari koja me frustrira. U ime organizatora okupljenima su se obratili koordinatorica UN-a i stalna predstavnica UNDP-a Louisa Vinton i ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivić, koji je sudionike skupa pozdravio i u ime predsjednice Vlade Jadranke Kosor, koja bi vrlo rado došla, ali je nažalost spriječena. “Da, sigurno, antivladinim prosvjedima i strahom od odgovaranja na pitanja, osim ako su unaprijed dogovorena,” pričam sama sebi.
Louisa Vinton prisjetila se događaja koji su obilježili borbu žena za ravnopravnost, ali naglasila je da ta borba traje i dalje. U Hrvatskoj je slična situacija kao i u EU: žene su obrazovaniji dio polulacije, no ipak manje plaćene. Žene trebaju raditi 2 mjeseca više godišnje da bi zaradile jednaku sumu novca koju zaradi muškarac na istom radnom mjestu kroz godinu dana. Poanta današnjeg okupljanja je sažeta u jednoj mudroj misli: cvijeće i bombonjere jednom godišnje su dobri, no jednake plaće svaki dan su bolje. Unatoč svim postignućima, zapitajmo se koliko smo zaista napredovale kroz stotinu godina kad žene i muškarci još uvijek nemaju jednake plaće.
Sudionice okruglog stola bile su: predsjednica Uprave Zagrebačke burze Ivana Gažić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Ankica Paun Jarallah, ravnateljica Turističkog ureda Drniš Ana Lokas, saborska zastupnica Vesna Pusić, gradonačelnica Knina Josipa Rimac, voditeljica obiteljskog imanja i udruge Hoću Kući Zdenka Šimpraga, glavna ekonomistica Svjetske banke u RH Sanja Mađarević Šujster, te predavačica Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta te predsjednica Međunarodnog kluba žena Zagreb Tina Lee Odinsky Zec.
Dok je Sanja Mađarević Šujster upozoravala da sunce neće tako skoro izviriti iza tmurnih oblaka, prisutnima je dala zrno nade kazavši kako su trendovi u gospodarstvu pozitivni, odnosno da RH u posljednje vrijeme bilježi kontinuiran rast izvoza. Ankica Paun Jarallah je upozorila da veljača uvijek donosi veći broj nezaposlenih nego siječanj. “Danas na Zavodu ima 175 000 nezaposlenih žena, što čini 54% ukupnog broja nezaposlenih,” upozorila je. Gledajući omjer muškaraca i žena koji se trenutno nalaze na Zavodu za zapošljavanje, postotak žena je manji nego prije 3 ili 4 godine, ali razlog tome nije velik broj žena koje su se zaposlile, nego je porastao broj nezaposlenih muškaraca. Vesna Pusić se pridružila iznošenju statističkih podataka. Iako je u Lijepoj Našoj više žena magistrica i doktorica znanosti nego muškaraca, češće muškarci sjede na profesorskim mjestima na hrvatskim sveučilištima. Vesna je iznijela jedno drugo gledište na žene na radnom mjestu: “U RH se za istu razinu obrazovanja i isto radno mjesto dobiva ista plaća, no žene rijetko dolaze na takva radna mjesta koja se tiču popularnih industrija ili na rukovodeća mjesta.”
17% je brojka koja podrazumijeva koliko žene zarađuju manje od muškaraca u Hrvatskoj. Tu je saborska zastupnica iznijela najveći problem našeg društva – nezaposlen muškarac je problem, dok nezaposlena žena je domaćica. Dakle, problematično je ako ON ne radi, ako ON ne zarađuje, ako ON ne prehranjuje obitelj, dok je ONA društveno prihvatljiva. To je ok. Što je, pobogu, čudno da je žena u kući? ONA ima posla doma, kakav sad full-time job? Žena je oduvijek bila za privatnu sferu, dok je muškarac za javne poslove. No, ako ONA baš inzistira na poslu, nek ide raditi u tvornicu odjeće, prodajni centar, frizerski salon. Na neko tipično žensko radno mjesto gdje će primati ispodprosječnu plaću. Pa, što bi ONA htjela? Zar žena + majka ne čine kraljicu?
Krajnji apsurd su popisi stanovištva. Ili čak upisni list za svaku iduću godinu fakulteta. Nikada ne znam pokraj koje kućice trebam staviti iksić – da li je moja majka nezaposlena ili domaćica? Hm… Nema posao, dakle, nezaposlena je. No, ipak nešto kuha, pere, sprema, kopa vrt, cijepa drva… Da li je to čini domaćicom? A i to nezaposlena tako ružno zvuči, kao da ništa ne radi… I eto ti muke! Kako nezaposlene žene, koje doma obavljaju gotovo sve kućanske poslove, odluče što zaokružiti? Možda one koje svojom željom žele kuhati, prati veš, usisavati, brisati prašinu, mijenjati pelene su domaćice, a one koje bi radile, ali, eto, država je u krizi pa se nema posla, ali ipak i one kuhaju, peru veš, usisavaju, brišu prašinu, mijenjaju pelene su nezaposlene. Ili je to sve isto. Ili kao da ih tko pita. Od malih nogu usvajamo određene obrasce ponašanja, podjele na “muške” i “ženske” poslove, čekamo prinčeve na bijelom konju i brak. Žena bila zaposlena ili nazaposlena, uvijek je domaćica. Više – manje. U Lijepoj Našoj vjerojatno više.
Tina Lee Odinsky Zec pozvala je kućanice da ne budu posramljene jer za svoj posao ne primaju plaću. Naime, kad bi održavanje kućanstva bilo plaćeno, domaćice bi zaradile mjesečno finu hrvatsku plaću. Nadalje, Tina je pozvala sve prisutne žene da ne očekuju da će Vlada rješiti njihove probleme, nego da same uzmemo stvari u svoje ruke. Tina je pritom zaboravila da nismo u SAD-u te da smo miljama daleko od neoliberalizma. Zaboravila je da imamo socijalno, zdravstveno, da su javni fakulteti traženiji i bolji od privatnih te da osjećamo koliku-toliku solidarnost sprem drugih. Naravno, ne uzdam se ni ja u spasonosna rješenja naše Vlade, štoviše, smatram da je ova vlast na izdisaju te da ne može pomoći ni sebi. Slažem se s Tininim ključnim stavkama “umrežavanje, mentoriranje, aktivan pristup”, ali nikako ne na američki, komodifikacijski način.
Vesna je nakon toga navela kako u Hrvatskom saboru ima 22% zastupnica, tek 5% županica (jedna jedina) te 11% gradonačelnica. “Jako ohrabrujuće,” pomislih “za đavla nam kvote, kad ih nitko ne poštuje. Uostalom, smatram da bi pojedine stranke radije plaćale kazne, nego imale 40% žena na svojim listama.”
Vesna navodi dva moguća rješenja: 1. Birati ljude imenom i prezimenom, a ne liste, 2. mijenjati konzervativan stav “‘amo ipak zaokružiti dečke, što će te babe tamo kokodakati”. Ona je također primjetila, a ostale su se složile, kako žene u ključnim trenucima panike ili neočekivanim situacijama reagiraju mnogo bolje i razboritije od svojih muških kolega. “Pa, naravno, jer smo naviknute žonglirati s više aspekata života istovremeno,” razmišljam u sebi i potvrdno klimam glavom.
Nakon jednoipolsatnog diskutiranja, Gordana Sobol, predsjednica Saborskog odbora za ravnopravnost spolova, iznijela je zaključke i sažetke rasprave. “Kriza ne bira spol. U krizna vremena i muškarci i žene ostaju bez posla. Gledajući omjer muškaraca i žena koji se trenutno nalaze na Zavodu za zapošljavanje, postotak žena je manji nego prije 3 ili 4 godine, ali razlog tome nije visok broj žena koji se zaposlio, nego je porastao broj nezaposlenih muškaraca,” zaključila je u sažetcima Gordana. Također je nastojala objasniti zašto žene zarađuju manje. Naime, Gordana Sobol smatra da jedan od problema leži upravo u profesijama za koje se žene odlučuju i koje su tradicionalno slabije plaćene, kao i sustavu obrazovanja koji žene usmjerava k tzv. ženskim zanimanjima. Stakleni strop, nevidljivu barijeru koja ne dopušta dalje, žene u Hrvatskoj neprestano udaraju, ali nikako da ga i razbiju. “Možemo mi napisati sjajne strategije i politike, no ipak nećemo ništa postići ako nemamo izvore financiranja,” kazala je. Stoga, predlaže ZIP sistem, način biranja u kojem se izabire jedan muškarac, pa jedna žena, pa jedan muškarac, pa jedna žena, itd.
Umrežavanje kao jedna od najspominjanijih riječi na ovom skupu izišla je iz usta i Gordane: “Umrežavanje – to nam je potrebno.” I to je bio kraj okruglog stola. Dobar dio dvorane se već ispraznio za vrijeme trajanja diskusije, no nakon završetka razgovora za okruglim stolom (iako nije bio niti stol, niti okrugao), na predstavljanju knjige je rijetko tko ostao. Ja sam u maniri prave štreberice – ostala.
I nakon ostajanja na predstavljanju knjige o ekonomskom nasilju nad ženama, ostala sam valjda i jedina osoba na prosvjedu koju je kolega s politologije došao upitati da li bi nosila transparent “Naprijed žene!”. Osim što sam fizički krhka, k tome sam i žena. Očit izbor, zar ne?
“Pa, đe me nađe, čovječe? Zar na 8. marta nismo zaslužile da taj transparent nose muškarci?” odvratih mu. Složio se sa mnom. Zar nismo zaslužile malo potpore i da suprotni spol viče : “Naprijed žene!”? Zar nije suludo da sama sebi govorim “Naprijed, ti to možeš”? Nakon sto godina borbe za ravnopravnost, odlučila sam proširiti frontu. Da, širenje područja borbe. Ženska prava jesu ljudska prava i molim lijepo svakog poslodavca ili poslodavku da to zapišu u svoj priručnik o radu.
