Do gledanja samog dokumentarnog filma, jedno tjedan dana sam razmišljala samo o naslovu. Engleska verzija je “Family meals”, što je legitimno, jer se ipak radi o obiteljskim obrocima. Ali ova “naška”? Havaja? U mojoj glavi, to se piše malim slovom i značenje istog mi je nedokučivo. Interesantno je kako neke stvari percipiramo u startu iznimno umnima. Dok je zapravo njihova jednostavnost tolika da boli.
Kroz zanimljive kadrove Daninog razgovora s obitelji o intimi, o tome da je ona lezbijka i kako je smatrala da su oni dovoljno “off” da to nikome ne predstavlja problem, počela sam “vrtiti film” svoje obitelji. O krivim potezima koji se protežu naraštajima, o krivim odabirima koji direktno utječu na naš život. Iako nismo mogli utjecati na iste.
Hrabro.
Divim se protagonistima što su se usudili toliko sebe doslovno “istresti” pred svijet. Vjerujem da nije bilo lako. I ono što sam je željela pitati, a nisam imala priliku je – kako li je samo nagovorila ljude da sudjeluju? Neobičan je poriv koji tjera na takvu vrstu emocionalnog čišćenja. Nije loš, dapače. Samo je neobičan.
“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” rekao je Tolstoj svojedobno.
Problem s obiteljskim tajnama je taj da se svih tiču i ne tiču se nikoga. Svi su vrlo ažurni pri “trpanju stvari pod tepih”. Svijest pojedinca da je slobodan tražiti afirmaciju vezanu uz vlastite, svjesno donesene odluke, kako u primarnom, tako i širem krugu je često zatrta floskulom: “Što će ljudi reći”.
Dana je probila taj zamišljeni zid jednostavnom i efektnom formom: dokumentarnim filmom o obiteljskim obrocima. Ljudi su svoji, brutalno iskreni i realni. Govore o onome što ih boli: kako činjenica da je ona “drugačija” od onoga što su oni očekivali da će ona biti, utječe na njihov život.
Unatoč tome što je njezina “drugačijost” po definiciji homoseksualna orijentacija, u svakoj obitelji može se pronaći to pitanje na koje se treba tražiti odgovor i raspetljavanje. Iako film sam po sebi nema rasplet. Cijeli film je rasplet. Retrospektiva i rasplet. Vrlo zanimljivo. Razgovor i obiteljski objed. U času kada je Danina majka izgovorila rečenicu: “Pa nije ti život pjesma Havaja!” nakon kraćeg govora o ispravnim i neispravnim potezima, koji svi skupa i čine taj isti – život, shvatila sam bit. U redu je. Teško je, tu je, treba se rješavati. Svi imaju probleme. Zašto ih skrivati, kada se oni mogu iskomunicirati i riješiti.
Oni su u tome uspjeli.
I Dana Budisavljević je snimila genijalni film o tome. Pogledajte ga.
p.s. Danin film možete pogledati u Zagrebu u Kinu SC-a, u srijedu 18. travnja s početkom u 20h u sklopu 21. Dana hrvatskog filma.
