Nedavno je svijet obilježio osamdeset i četiri godine od rođenja jedne velike žene – Niki de Saint Phalle. Danas je se, u malom vremeplovu kroz njezin život, prisjećamo i odajemo joj počast.
Niki de Saint Phalle je rođena 1930.godine. Bila je francuska umjetnica, primarno kiparica i slikarica. Rodila se u bogatoj i uglednoj bankarskoj obitelji, koja se u tridesetima iz Francuske preselila u SAD. Pohađala je prestižne škole i iz jedne bila izbačena zato što je smokvin list na školskim kipovima obojila u blještavu crvenu. Kakva provokacija!
U mladosti je bila i model te je njeno lice osvanulo na naslovnicima Voguea i Lifea. Gušena pritiskom i očekivanjima svoje konzervativne obitelji, u kojoj su mnogi smatrali kako su njezine umjetničke aspiracije besmislene, a ženino mjesto nije van kuće, u osamnaestoj godini života odlazi živjeti s ljubavnikom Harrijem Matthewsom. Dok je on studirao glazbu na Harvardu, Niki je slikala i posvetila se svojoj umjetnosti. Kasnije su se preselili u Europu, većinu vremena provodeći u Parizu. Posjet Barceloni posebno je inspirirao Niki, koja je vidjevši Gaudijeva djela i poznati Park Güell, odlučila više eksperimentirati sa svojim kiparstvom i korištenjem raznih materijala. Iako samouka kiparica i slikarica, još uvijek neprimijećena u umjetničkom svijetu, nije odustajala od svog poziva i ljubavi prema umjetnosti.
Šezdesetih se razvela od Matthewsa i pokrenula vlastiti studio u Parizu. Malo kasnije započinje vezu s umjetnikom Jeanom Tinguelijem, koji ostaje ljubav njenog života. Skupa su i radili i slikali, ali i odlazili na zabave Salvadora Dalija, proputovali Meksiko i SAD. Niki je i dalje razvijala svoju umjetnost, počevši izrađivati skulpture koje istražuju žensko tijelo i poziciju žene u društvu. Njezine skulpture spadaju među najbolja feministička djela suvremene umjetnosti. U jednoj od njih, She: A Cathedral (Ona: Katedrala), ogromni kip žene je postavljen na ulazu Muzeja moderne umjetnosti (Moderna Museet) u Stockholmu. Da bi ušli u muzej, posjetitelji/ce su prvo morali istražiti žensko tijelo – ući na veliki ulaz kroz vaginu i obići razne prostorije unutar ženskog tijel a – glazbenu sobu (trbuh), akvarijum (maternicu), itd.
De Saint Phalle je time htjela prezentirati unutrašnjost ženskog tijela, anatomiju istog, za razliku od prenaglašenog štovanja i isticanja ženske fizičke vanjštine. Htjela se pozabaviti onime što žena jest i onime što može biti. Bavila se u svom radu mnogo i društvenim očekivanjima i uobičajenim portretiranjem žena – pa je tako izrađivala žene kao mladenke, žene koje rađaju, žene kao zmajeve, žene kao čudovišta.{slika}
Njezine poznate skulpture Nanas (francuski za dame ili djevojke, ribe) su arhetipske ženske figure, iznova ažurirane verzije “every (wo)man – svake žene (muškarca)“. Tri velike Nanas postavljene su za stalno 1974. godine u Hannoveru, blizu gradske vijećnice. Niki to dodatno ohrabruje i nastavlja maštati o čitavom parku svojih skulptura. Upravo tom projektu, Tarot Garden (Vrt Tarota), posvećuje gotovo dva desetljeća svog života. U međuvremenu izlaže u Japanu, retrospektive njene umjetnosti održavaju se u Parizu, dizajnira za muzeje u Los Angelesu.{slika}
U suradnji s dr. Silviom Barandunom, osamdesetih piše i ilustrira knjigu AIDS: You can’t catch it with hands, što je svojevrsna kulminacija njezinog aktivizma vezanog za informiranje o sidi i pomoć oboljelima. Devedesetih umire njena ljubav, Tinguely, kojemu u spomen izrađuje prve kinetičke skulpture. Preselila se u Kaliforniju i tamo pokrenula novi studio. Na prelasku stoljeća radi na seriji skulptura Black Heroes (Crni Heroji) kojima odaje počast poznatim američkim crncima i crnkinjama, uključujući Milesa Davisa i Louisa Armstronga.
Niki je umrla u svibnju 2002. godine u Kaliforniji, no o njenoj ostavštini i radu brine njena unuka, Bloum Cardenas, koja je pomogla da se mnogi nedovršeni projekti poslije Nikine smrti realiziraju do kraja.
