Amani, desetogodišnja izbjeglica iz Sirije, želi postati pilotkinja kada odraste. Nekome izvana to se može činiti pomalo neostvarivo. Ona i njena obitelj su pobjegli iz najsmrtonosnijeg sukoba na svijetu. Živi u regiji gdje su životne uloge djevojčicama puno češće nametnute nego što su ih same izabrale. Najbliže što je došla avionu je, kada svaki tjedan zračne snage SAD-a i Jordana, nadlijeću Siriju. Ipak dok gleda avione koji joj lete iznad glave ima razloga za nadu.
Amani je dio projekta “Vision Not Victim” (Vizija, ne žrtva), mentorske inicijative koja surađuje sa IRC-om (International Rescue Committee)
“Žene i djevojčice koje se nalaze u ratom zahvaćenim područjima su obično predstavljene kao bespomoćne. Rijetko viđamo fotografije sirijskih žena, koje su iskusile traumu i poteškoće, a da ipak imaju moć u svojim rukama. Žene imaju ideje kako riješiti probleme i kako stvoriti mir. Željela sam naći način kako da snimim snažne fotografije i da učinim sam proces fotografiranja osnažujućim” , rekla je Meredith Hutchison, osnivačica programa i glavna fotografkinja
Projekt “Vision Not Victim” pokrenut je 2013. godine i sastoji se od fotografija djevojčica koje su izbjeglice. One su fotografirane na njihovim poslovima iz snova s ciljem da im se pomogne da vrate kontrolu nad svojim pričama. Do sad je u projekt uključeno 75 djevojaka iz tri zemlje: Jordana, Obale Bjelokosti i Demokratske Republike Konga. Djevojke koje sudjeluju u projektu već su uključene u neke od programa za ranjive skupine mladih koje IRC provodi. To znači da su prije nego što se upali kamera, djevojke i njihove obitelji prošle treninge iz sigurnosti, djelovanja u lokalnoj zajednici i obrazovanja za djevojke. Djelatnici/e IRC-a prate djevojke kroz projekt i ostaju uz njih nakon njega. Jednom kad ih izaberu za sudjelovanje u projektu “Vision Not Victim”, djevojke imaju tjedne sastanke s mentorima kako bi mogle što realnije zamisliti svoju budućnost.
“U većini mjesta u kojima radimo djevojke nitko ne pita što žele biti kad odrastu. Suočavanje s tim pitanjem je potpuno novi koncept za njih. Žene koje su profesionalke u svojim područjima – učiteljice, odvjetnice, poduzetnice, umjetnice, doktorice i političarke – pomažu tako što pričaju o svojim karijerama. Mnoge od njih su i same bile izbjeglice”, dodaje Hutchison.
Nakon toga djevojke rade na skiciranju koncepta fotografije, vizualizirajući svoj posao iz snova. Kako bi posao izgledao? Tko bi sve bio tamo? Što bi nosila? Što bi pričala? Par tjedana kasnije skice postaju prave fotografije snimane na stvarnim lokacijama. Djevojke koje žele biti doktorice obilaze bolnice u kampovima, upoznaju medicinske djelatnike/ice i gledaju snimke s rengena.
{slika}
Samo sigurno hodati bez pratnje po kampu se ovim djevojkama ponekad čini nerealnim, kamoli vođenje vlastitog posla ili upravljanje avionom, kao što Amani želi. Ove djevojke su dio 65.3 milijuna ljudi u svijetu koji/e su protjerani/e iz svojih domova – često su mlade žene izložene ugovorenim brakovima, seksualnom nasilju, nedostatku obrazovanja i uznemiravanju. Ipak, “Vision Not Victim” su odlučni/e u tome da snove djevojaka podupru bez zadrške.
Kad je djevojčica iz izbjegličkog kampa Zaatari rekla da želi biti odvjetnica djelatnici IRC-a su je odvezli van kampa da vidi sudnice i upozna sutkinje i odvjetnice u Ammani. Kada je jedanaestogodišnjakinja u Obali Bjelokosti rekla da želi biti automehaničarka nisu pronašli automehaničarku koju bi mogli pozvati. No osoblje IRC-a je pronašlo automehaničarsku radionicu koja ju je bila voljna podučiti. Uskoro je stajala na betonskom bloku, nagnuta iznad haube auta, proučavajući motor. Nasmiješena je učila od automehaničara četiri puta svoje veličine.
Hutchison se sjeća tinejdžerke koja je željela postati frizerka na početku programa. Kako bi joj se želja ispunila, dogovoreno je snimanje u frizerskom salonu. No par tjedana kasnije djevojka im je stidljivo prišla i rekla: “Rekla sam da želim biti frizerka jer su mi brat i otac govorili da samo to mogu biti. Sad znam da to nije istina. Ono što stvarno želim postati je arhitektica.”Stoga je snimanje ponovljeno, a djevojčica je ovaj put bila u ulozi arhitektice.
Projekt zahtjeva neustrašivu maštu: od djevojaka, njihovih obitelji, zajednica i svijeta koji ih promatra. Projekt traži sve da zamisle bolju budućnost za djevojke i da rade skupa u tom pravcu. Nakon što je dobio fotografije svoje kćeri jedan otac je ostao sjediti u kutu svoje kuće, tih i nasmiješen, zadubljen u fotografiju svoje kćeri kao doktorice. Kćeri je već bio dogovorio brak, no kada je vidio fotografiju odlučio ga je opozvati i ohrabriti ju da nastavi s obrazovanjem. IRC već vidi rezultate i nada se proširiti program na više lokacija, uključujući rad s djevojčicama koje su premještene u SAD, počevši od ove jeseni. S ciljem podizanja osviještenosti i skupljanjem sredstava za nastavak projekta, fotografije su bile izložene diljem svijeta: u Istanbulu, Londonu, Washingtonu i New Yorku.
Amani to još ne zna ali pilotkinje u raznim zemljama su već vidjele njenu sliku koja ih je nadahnula. Uskoro će primiti videoporuke tih žena, u njihovim uniformama kako ju ohrabruju. Primit će i pakete od njih, sa značkama krila i udžbenicima. Pročitat će i njihove poruke u kojima joj poručuju da vjeruju u nju i da je njen san apsolutno ostvariv. “Ovdje se ne radi o igri prerušavanja, Ovo je prilika za njih da uskoče u jedan tren njihove budućnosti i pružanje alata koji će im pomoći da tamo stignu”, kazala je Hutchison.
Prevela i prilagodila: Klara Višnjić
