Dolazak kanadske novinarke, književnice i redateljice Nelofer Pazire potaknuo je Veleposlanstvo Kanade i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu da, 16. rujna, 2011., organiziraju tribinu i predavanje pod nazivom Reporting and journalist integrity in conflict zones: Afghanistan – A case study (Izvještavanje i integritet novinara u zonama sukoba: Afganistan-studija slučaja).
Afganistan spada među najnerazvijenije zemlje svijeta. Broji oko 30 milijuna stanovnika prosječne starosti 18 godina i jedna je od najmlađih populacija na Zemlji (žene rađaju više od šestero djece). Nažalost, očekivana starost svakog pojedinca samo je 45 ljeta. Afganistan je već 30 godina u raznim sukobima i ratovima što je u svim sferama života ostavilo duboki trag. Kanada, ovoj konfliktima iscrpljenoj zemlji, pomaže da postane stabilnija i sigurnija. U naredne četiri godine za cilj ima pomoći afganistancima u unaprijeđenju vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Također, kroz razvojne programe i obrazovanje djece i mladih radi na poboljšanju kvalitete života osobito žena i djece (pismeno je samo 12% žena dok je postotak pismenosti muškaraca 43%); pomaže u dostavljanju humanitarne pomoći te promicanju regionalne diplomacije. A sve ovo uz pomoć 60-tak drugih zemalja i partnera koji rade na tome da ova, napokon, demokratska zemlja više nikada ne bude siguran raj za teroriste. Naime, talibanska Vlada koja je Afganistanom upravljala od 1996. sa trona je skinuta nakon napada na njujorške blizance 2001. godine. Sukobi su još prisutni a ulične bande i mafija caruju u Kabulu, glavnome gradu.
Kao stranom novinaru u zemlji pogođenoj razaranjima pojedincu je ograničena sloboda kretanja što za posljedicu ima jednostrano izvještavanje (ako to, pak, nije uputa samog urednika). Pristup informacijama je otežan ili ga uopće nema. Sve ovo je, makar u Afganistanu, još i gore ako si žena. Naime, novinarka Nove TV koja je pratila predsjednika Josipovića u nedavnom posjetu Afganistanu doživjela je nimalo ugodno iskustvo dolaskom na presicu u predsjedničku palaču. Kao žena morala je proći posebnu sigurnosnu provjeru prilikom koje su joj iz torbe uzeli dokumente, novčanik, kozmetiku pa čak olovku. Nakon službene izjave predsjednik Hamid Karzai imao je potrebu pokazati svoju naklonost demokraciji odobrivši ovoj jedinoj ženi u prostoriji punoj muškaraca da mu postavi pitanje.
Uz Nelofer Paziru, Tihomir Ladišić i Sabina Tandara također su, na predavanju, iznosili svoja iskustva i promišljanja. Složili su se da je izvještavanje iz ratnih zona traumatično. Novinari su upoznati sa strogim protokolom koji na terenu nalaže prisutnost vojnika koji ih štite. Njima samima nije dozvoljeno nositi oružje. Ovakvim ograničenjima stavljaju reportere u poziciju da, ako dođe do pucanja, oni, bojeći se za svoj život ne smiju uzeti pištolj i pucati. Ovo je nimalo bezazlena situacija u kojoj novinari pri prikupljanju informacija stavljaju sebe u položaj nezaštićena djeteta čiji život ovisi o tuđoj umješnosti. I kao da samo ludilo rata nije dovoljno tu su još i urednici koji iz udobnosti svojih fotelja imaju nerealna očekivanja i zahtjeve. I to ne zato što su bezosjećajni već stoga što nemaju pravu sliku (a često ni iskustvo) mahnitosti koja vlada kada su sukobi u tijeku. Pa onda još i nemogućnost ili pak otežano dobivanje informacija bilo zbog protokola, ograničenog kretanja ili same nepovjerljivosti ljudi. Novinari traže ljudska lica i emocije ali tu je, uz njih i urednike, prisutna i politika. Stoga u ratnim zonama suprotnost korporacijskom novinarstvu pružaju blogeri koji slobodno putuju zemljom, daju nepristrane izvještaje i prezentiraju nezavisno novinarstvo. Bez ikakvih ograničenja oni su autori mnogih necenzuriranih prikaza ugrožavanja ljudskih prava, razaranja i svega ostalog delikventnog što se u ratovima, sukobima i neredima događa. Najbolje što novinari mogu napraviti je da informiranjem ne dopuste zemlji i ljudima da padnu u zaborav.
Tako je početkom ove godine prikazivanje snimaka hrvatskih vojnika u borbi u Afganistanu izazvalo reakcije građana i odgovornih koji su ove prizore borbe opisali kao, između ostalog, vježbu. Vojnik koji je razgovarao sa 24 sataTV istaknuo je da se tamo situacija pogoršava i, ono ključno, da bi to ljudi trebali znati. Taj argument je iskoristio i urednik Tihomir Ladišić kada je snimke odlučio prikazati hrvatskoj javnosti. Upravo dilema prikazati ili ne uznemirujuće snimke trese mnoge urednike diljem svijeta. Drama je prošle godine drmala i Ameriku kada su prikazane fotografije vojnika koji je, nakon granatiranja, proživljavao smrtnu agoniju. Javnost se digla na noge a ministar obrane Robert Gates je uredništvu televizije napisao prosvjedno pismo u kojem ih traži da ih prestanu prikazivati. Slična bura se digla i u Kanadi (sa refleksijom na susjedne američke države) kada je osvanula snimka zarobljenika američke vojske u Iraku. Svoju odluku o prikazivanju ovih ratnih zarobljenika televizijski urednik je argumentirao stavom da uz svo suosjećanje prema obiteljima kojih se snimke direktno tiču ipak javnosti duguje pravi prikaz rata koji je sve samo ne apstraktan pojam; sve samo ne gola riječ na papiru. Bez slike izostane diskurs, empatija i razumijevanje zbog čega smo izloženi većoj mogućnosti da nam se ratovi prikradu na mala vrata i uvuku nas u ludilo. Opet.
