Orhideje, moja interseksualna pustolovina (Orchids, my intersex adventure) naslov je autobiografskog dokumentarnog filma redateljice Pheobe Hartman prikazanog u sklopu Voxfeminae festivala. O čemu nam u 60 minuta govori ovaj nagrađivani australski dokumentarac možda najbolje otkriva citat autorice filma: “Ovo je priča o tome kako je moje tijelo postalo mjesto boli, zbunjenosti i tajnovitosti za mene i moju obitelj. Ne iz razloga jer je bolesno ili disfunkcionalno već zato što ga je društvo proglasilo abnormalnim.”
Pheobe je u djetinjstvu dijagnosticiran Androgen Insensitivity Syndrome (AIS), jedan od mnogih oblika interseksualnosti. Odrastajući u okolini u kojoj su pojedinci koji se ne uklapaju u sveprisutnu dihotomiju “muško-žensko” tretirani kao tabu, Pheobe se i u odrasloj dobi teško nosi sa seksualnom samoidentifikacijom.
Željna samootkrivenja i novih spoznaja o interseksualnosti, Pheobe, filmašica od malih nogu, u društvu svoje sestre-asistentice i nekoliko kamera odlazi na road trip s namjerom upoznavanja interseksualnih osoba diljem Australije. Gledajući humorno-tužni prikaz portreta različitih intereksualnih osoba teško je ne osuditi društvene normative koji neke (u ovom slučaju interseksualne) pojedince često zarobljavaju u okove “normalnog” lišavajući ih prava na autentičnost. Interseksualnim osobama je zbog neznanja, predrasuda ili uvriježenih koncepcija često onemogućen vlastiti odabir ili put ka samoopredjeljenju pa ih se na silu “guralo” u mušku ili žensku kategoriju. Nerijetko se u tek u kasnijoj odrasloj dobi odlučuju na život u kojem mogu biti autentični u svom seksualnom identitetu mimo nametnutog heteronormativnog sustava vrijednosti. Neki, nažalost, cijeli život ostaju zarobljeni.
Putujući i propitkujući Pheobe otkriva i zacijeljuje vlastite emocionalne rane, ali se i suočava s roditeljima i tajnovitim dijelom svog odrastanja. Osim što je ovim dokumentarcem Hartman destigmatizirala vlastitu interseksualnost ujedno je pružila ohrabrenje drugim interseksualnim osobama da se “outaju” poručujući im da i oni mogu biti pustolovi u svojoj potrazi.
Osobno me je ovaj dokumentarac potaknuo na nužno postavljanje pitanja “što je normalno?” (kojeg uvijek treba iznova postavljati) i educirao o terminu interseksualnosti. No osim njegove društvene angažiranosti on je prije svega intimna priča snimana iz perspektive mlade osobe koja traži značenje vlastite tjelesnosti pritom propitkujući okolinu i dominatni sustav vrijednosti te nam poručuje koliko je bitno i vrijedno, usprkos društvenim normativima, slijediti svoj unutarnji glas.