Povodom obilježavanja 15 godina djelovanja Centra za ženske studije, dana 24. travnja 2010. godine, u Novinarskom domu u Zagrebu održana je međunarodna konferencija pod nazivom Feminizam poslije utopije. Konferencija je zamišljena kao okrugli stol na kojem su imale priliku govoriti žene iz gotovo svih država bivše Jugoslavije, iz različitih sfera društvenog i profesionalnog djelovanja ali s jednom zajedničkom karakteristikom: promišljanje feminizma i njegovog naslijeđa kako teorijski tako i kroz praktičan rad.
Gošće konferencije bile su redom velika imena ženske intelektualne i kulturne elite balkanskih prostora: filozofkinje, sociologinje, književnice i teoretičarke književnosti, mirovne aktivistice i aktivistice koje se zalažu za očuvanje i promicanje ljudskih prava i prava seksualnih manjina, umjetnice, anarhistice i sveučilišne profesorice, koje su pokušale, kroz profesionalno i osobno iskustvo, opisati (post)feminističko društvo u kojem danas živimo. Konstantnim propitivanjem i dekonstrukcijom već utvrđenih feminističkih kategorija poput dihotomije sex/gender (spol/rod), koja dijeli spol kao prirodnu činjenicu od roda kao kulturno uvjetovanog poimanja spola, zatim dekonstrukcijom i demistifikacijom “ženske esencije” ili “ženskog bitka” kao i poimanja i granica vlasti kao sveprisutnog izričaja patrijarhata, sudionice su prije svega željele objasniti nemogućnost feminističkog pokreta da se, do dana današnjeg, afirmira kao jednako legitimna i aktivna politička i socijalna tvorevina.
Prema njihovim riječima, još uvijek nije jasno određena granica privatno/javno kad je riječ o feminističkom djelovanju i ciljevima koje feministički aktivizam pokušava dosegnuti. Gošće su istaknule svepristutni trend “emancipacije” žena i ograđivanja istih od feminističkog pokreta, bez čijih tekovina politička, socijalna i ekonomska prava koja danas uživaju ne bi bila dio njihove svakodnevice. Najveću prijetnju feminizmu kao koherentnoj tvorevini predstavlja stalno nagrizanje iznutra, temeljne strategije feminističke misli uvijek nanovo bivaju propitkivane i destabilizirane, što onemogućuje postizanje monolitne političke feminističke strategije.
Nekoliko sudionica među kojima i Eva Bahovec i Elizabeta Šeleva govorile su o pojmu ženske bezdomnosti, o ženi kao o bezprostornoj i bezvremenskoj kategoriji i patrijarhatu koji vlada svim poznatim konceptima doma: onim materijalnim domom (predstavljenim kao “ultimativnim toposom ženske idile”), domovinom, epistemološkim domom kao i onim povijesno uvjetovanim. Također inspirativno, svoje antimilitarističko i feminističko iskustvo s publikom je podijelila i Memnuna Zvizdić, koja je, iskusivši izbliza ratno Sarajevo, napravila zanimljivu poveznicu između ženskog djelovanja s jedne i seksističko-nacionalističko-militarističkog patrijarhalnog društvenog ustroja država balkanskog prostora s druge strane.
Svetlana Slapšak govorila je o feminizmu u doba komunizma i o onom danas, nudeći revizitaciju pojma kapitalizam i definirajući ga kao novog saveznika patrijarhata. Problem anarhofeminističke utopije razložila je Ankica Čakardić, objašnjavajući nužnu poveznost anarhizma i feminizma kojima je zajednička činjenica da oboje vode ka utopiji, pokušavajući materijalizirati svoju borbu protiv društvenog poretka. Zanimljivo je da su gošće, osim programom određenih tema vezanih za feminizam kao teoriju i praksu, dale i svoj osobni sud o ljudskim te detaljnije o medijskim slobodama država iz kojih dolaze. Kroz osobna iskustva i humorom začinjene epizode iz vlastitih društvenih angažmana uspjele su prenijeti vladajuće politike svojih domovina, represivne i manipulativne metode sveprisutne u balkanskom mainstreamu.
Željka Jelavić je zaključila konferenciju hrvatskim feminističkim podnebljem, dotičući teme kao što su “hrvatska turistička stražnjica”, prisutvo ženske figure na političkoj sceni u funkciji predsjednice Vlade, mit o sestrinstvu i solidarnosti ženskih pokreta u Hrvatskoj i općenito, dajući tako prigodan završetak ovom nadasve multinacionalnom i multikulturalnom društvenom događaju.
Moderatorice Iva Grgić, predsjednica Centra za ženske studije i Rada Borić, izvršna direktorica Centra, istaknule su značaj obilježavanja obljetnice djelovanja Centra kao i doprinos gošći radu istog kao “prostoru susreta akademskog diskursa, aktivističkog angažmana i umjetničke prakse, mjestu kritičkog i kreativnog mišljenja, podrške i razvijanja kulture dijaloga.” Po završetku konferencije slijedila su pitanja i komentari ostalih sudionica.
Govorile su: Biljana Kašić, Andrea Zlatar Violić, Eva Bahovec, Vjollca Krasniqi, Svetlana Slapšak, Nadežda Čačinović, Adriana Zaharijević, Mumnuna Zvizdić, Ankica Čakardić, Tatjana Lukić, Jasmina Lukić, Elizabeta Šeleva, Nataša Govedić, Jasmina Husanović, Lepa Mlađenović, Dubravka Crnojević-Carić, Svenka Savić, Danijela Dugandžić Živanović i Željka Jelavić.
