Bila je ranije poznata u policijskoj postaji u južnom Kosovu gdje je često tražila utočiste od svog nasilnog muža. U njezinim ranim 20-ima njezin brak je potonuo u noćnu moru zlostavljanja. Uz ostalo nasilje, prijetio joj je i pištoljem. Jednog dana, uspjela je uzeti pištolj i otići u policijsku postaju, strahujući za vlastiti život. “Dežurni policajac bio je prijatelj mog supruga,” rekla je žena, sada 31-godišnjakinja. “Rekao mi je da, da sam ja njegova žena ne bih ni stigla donijeti pištolj u postaju jer bi me on prije ubio.” Na kraju, ona je ubila svog muža. Prerezala mu je vrat britvom.
Osuđena je na 12 godišnju kaznu zatvora. Sevdije Morina, zamjenica glavnog tužitelja u Prištini, opisala je presudu kao “normalnu kaznu” koja nije uzela u obzir olakotne okolnosti. “Njezin muž ju je stvarno mučio”, izjavila je.
Žrtve obiteljskog nasilja na Kosovu prepuštene su na milost i nemilost pravosudnog sustava koji ih ne štiti i nedostaje mu blagosti kada se očaj pretoči u samoobranu ili osvetu, kažu odvjetnici_e i aktiviti_knje za ljudska prava. Kao i u ostalim patrijarhalnim društvima u regiji, diskriminacija i dvostruki standardi prema nasilnim zločinima počinjenima od strane muškaraca i žena oblikuju prioritete preopterećene policije, tužiteljstva i sudstva. Ali Kosovo je jedinstveno u tome što je odsječeno od ključnih instrumenata Europskog pravosuđa zbog svog neriješenog političkog statusa kao zemlje, što aktivistima_kinjama ne daje dovoljno alata za promjenu sustava. “Zovemo to crna rupa Europe,” kaže Hilmi Jashari, nezavisni kosovski pravobranitelj, čiji ured brani javne interese. “Kosovo je jedina zemlja [U Europi] čiji građani ne mogu pristupiti Europskom sudu ljudskih prava u Strasbourgu.”
Kosovo, pretežito etnički albanska zemlja koja je proglasila nezavisnost od Srbije 2008. godine, nije prepoznata kao država od strane nekih zemalja uključujući Srbiju, Rusiju i Kinu. To znači da se nisu mogli priključiti Vijeću Europe koje podržava i štiti građanska i politička prava u 47 država članica.
Sud u Strasbourgu, Francuskoj, predsjedava vijećem. Ono što se događa u Strasbourgu, u teoriji, utječe na to kako se na Kosovu treba baviti obiteljskim nasiljem i štititi žrtve. Ustav Kosova navodi da njezini zakoni trebaju biti tumačeni u skladu s odlukama suda. No, budući da Strasbourg nema moć nametanja sankcija za Kosovo, visoki principi Ustava rijetko utječu na odluke koje se donose u praksi. Takve odluke donose pripadnici pravosudnog sustava koji su pod pritiskom previše slučajeva u jednoj od najsiromašnijih europskih gospodarstava. Oni određuju kako policija i tužitelji reagiraju na izvještaje o zlostavljanju u obitelji i hoće li suci izdavati mjere zabrana približavanja. I u ekstremnim slučajevima gdje se žrtve okrenu protiv svojih mučitelja, suci i sutkinje moraju odlučiti odgovarajuće kazne za ubojice koje pate od sindroma zlostavljanih osoba, oblika psihološke traume uzrokovane dugotrajnim zlostavljanjem.
“Europski sud za ljudska prava ne pita imate li ljude koju mogu obavljati posao ili možete li to priuštiti,” kaže tužiteljica Morina. “Ljudska prava se moraju poštivati i ako se krše, država bi pala na koljena od sankcija koje bi dobila [kad bi Kosovo bilo članica Vijeća Europe]… Ljudi bi mogli pozvati državu na odgovornost.” Pravobranitelj Jashari navodi Italiju kao primjer zemlje koja je poboljšala svoj odnos prema obiteljskom nasilju kao rezultat mnogobrojnih presuda Europskog suda za ljudska prava tijekom godina. U jednoj takvoj presudi, u ožujku, sud je presudio da su talijanske vlasti propustile zaštititi majku i sina jer nisu na vrijeme reagirali na pritužbe dugotrajnog nasilja u obitelji koje je rezultiralo ubojstvom sina i pokušajem ubojstva majke od strane supruga.
Iza zatvorenih vrata
U Lipljanskom Odgojnom centru za žene i maloljetnike, gdje polja okružuju žičanu žicu i beton, šačica žena osuđenih za ubojstvo supružnika opisuje užase koje su pretrpjele prije nego što su dovedene do ruba. Zatvorska pravila zabranjuju njihovu identifikaciju.
“Tukao me, mučio i izazivao anonimnim pozivima i porukama”, rekla je 45-godišnja zatvorenica koja služi 11 godina zbog ubojstva svog supruga iz dogovorenog braka. Druga žena, 24-godišnjakinja, služi 13 godina zatvora zbog ubojstva. Rekla je kako je upucala svog muža nakon što je počeo napadati njihovu djevojčicu. “Nisam ga željela ubiti”, rekla je. “Samo sam ga htjela uplašiti.” Zapravo vrlo mali broj žrtava počini ubojstvo. U zatvoru u Lipjanu bilo je 17 žena osuđenih za ubojstvo; šest ih je ubilo svog partnera.
“Žene na Kosovu suočene su s gospodarskim i socijalnim problemima“, izjavio je Edi Gusia, izvršni direktor Agencije za ravnopravnost spolova, dio ureda premijera. “Nezaposlene su i ekonomski ovisne, jer nemaju prava nasljeđivanja od svojih roditelja. Bez doma, ostaju u krugu nasilja i u nekim slučajevima to dovodi do smrti. “
Organizacije za ljudska prava kažu kako statistika kriminaliteta ukazuje samo na vrh sante leda zlostavljanja koje se dogada iza zatvorenih vrata u zemlji od 1,8 milijuna ljudi. Do 90% slučajeva nasilja u obitelji se ne prijavljuje, procjenjuje Agencija za ravnopravnost spolova. Godine 2016. policija je zaprimila 870 izvješća o nasilju u obitelji, uglavnom protiv žena, što je dovelo do 243 uhićenja, prema Upravi policije u zajednici i za prevenciju. Policija je preostale slučajeve uputila tužiteljima ili centrima za socijalni rad. Istraživanje iz 2015. godine provedeno od strane Kosovske ženske mreže, krovne organizacije za prava žena, pokazalo je da je 68% žena pretrpjelo obiteljsko nasilje u životu. Više od 20% muških i ženskih ispitanika smatra da je ponekad prihvatljivo da suprug udari svoju ženu.
“Kosovo nema kapaciteta da se bavi obiteljskim nasiljem – niti da štiti ljude od njega niti da ga istražuje”, rekao je Tahire Haxholli, šef kosovske policijske jedinice koja se bavi obiteljskim nasiljem i zlostavljanjem djece. “Problem je u vladi. Mora postojati čvrsti proračun koji će pomoći kosovskoj policiji da dobro obavlja svoj posao.”
Obiteljsko nasilje već je dugo na dnevnom redu organizacija civilnog društva koje pomažu u obnovi Kosova nakon sukoba sa Srbijom krajem 1990-ih. No, ništa nije potaknulo javnu raspravu poput dvaju istaknutih slučajeva koji su naglasili neuspjeh države da zaštiti žene od dugotrajnog zlostavljanja. Tijekom 2011. godine, Diana Kastrati, 27-godišnja sveučilišna studentica iz Prištine, zatražila je mjeru zabrane približavanja nakon što ju je njezin suprug, u više navrata, uhodio i prijetio. Sudac je odbio njezin zahtjev. Tri tjedna kasnije, njezin muž ju je upucao dok je išla na predavanje. Pobjegao je iz države i smatra se da živi u Španjolskoj, kažu odvjetnici Kastratijeve obitelji. Budući da Kosovo nije član Međunarodne policijske organizacije, Interpola, i nema bilateralni sporazum o izručenju s Španjolskom, nema načina da ga se izruči.
“Smrt Diane Kastrati odgovornost je države”, rekao je odvjetnik Artan Qerkini, koji je zastupao njezine roditelje u prijelomnom predmetu pred ustavnim sudom. “Država nije postupila u skladu s pravnim i ustavnim odredbama kako bi zaštitila život pojedinca usprkos ozbiljnim podacima da je u opasnosti”. Godine 2013. sud je presudio da je država prekršila Kastratina prava zajamčena ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Obitelj je zatražila naknadu putem ustavnog suda. Iako je slučaj bio važan presedan, pravobranitelj Jashari rekao je da bez mogućnosti jakih sankcija iz Strasbourga “sve je još uvijek ovisi o odluci javnih vlasti unutar zemlje.”
Drugi slučaj je bio slučaj Zejnepe Bytyqi Berishe, 39-godišnje žene iz sela blizu južnog grada Shuareka koja je 16 godina trpila nasilje od strane svog supruga. Više puta ga je prijavljivala policiji tijekom godina ali policija nije reagirala. Jedne noći tijekom 2015. godine ju je nožem izbo 20 puta. Osuđen je na 12 godina zatvora, a njegova se obrana pozivala na ljubomoru i sumnju da ga žena vara sa policajcem iz Suhareka. Tužiteljica Morina kaže kako se obrana često poziva na privremenu neuračunljivost nasilnih muškaraca kako bi smanjili odgovornost za počinjeno djelo. Tužitelji su uložili žalbu na određenu kaznu i više stotina ljudi se okupilo ispred Palače Pravde na dan odluke držeći ogroman transparent na kojem je pisalo “Pravda za Zejnepe.” Sud je prihvatio žalbu i povećao kaznu na 17 godina zatvora.
Regionalni problem
Na Balkanu, obiteljsko nasilje obilježava patrijarhalna društva u kojima – barem za neke muškarce – mačizam i agresija idu ruku pod ruku. U Crnoj Gori, zapadnom susjedu Kosova, prema istraživanju iz 2012.godine SOS linije za žene i djecu žrtve nasilja više od 67% udanih žena pretrpjelo je nasilje od supruga. Podaci Sudskog vijeća, koje nadgleda suce i sutkinje u zemlji od 620.000 ljudi, pokazuju da tužitelji minimaliziraju obiteljsko nasilje prebacivanjem predmeta na prekršajne, a ne na kaznene sudove ili potiču procese mirenja.
Tijekom protekle tri godine pet crnogorskih žena bile su ubijene od strane svojih partnera. “Četiri od njih više su puta izvijestile policiju i različite institucije o nasilju i nisu dobile odgovarajuću zaštitu”, rekla je Maja Raičević, direktorica Centra za Ženska Prava, nevladine organizacije iz Podgorice. No, kazala je kako su se organizacije za ljudska prava počele oslanjati na međunarodne konvencije, posebice UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, CEDAW, poznate kao svjetska povelja o pravima žena. “Ako odbor CEDAW-a odluči da postoje kršenja prava žena od strane institucija, onda je pravno obvezujuće da država promijeni takvu vrstu prakse.” Kosovo je jedina zemlja u Europi koja nije potpisnica CEDAW-a.
Albanija je ratificirala konvenciju 1994. godine. Međutim, kao i na Kosovu, ima još puno posla po pitanju obiteljskog nasilja, kažu pravosudni stručnjaci/kinje. “Mi smo gotovo ista nacija”, rekao je Zoje Jaka, direktor zatvora Ali Demi, jedinog ženskog zatvora u Albaniji. “Imamo isti način razmišljanja i isti pristup zakonu, u Albaniji i na Kosovu.”
Nedavno ubojstvo sutkinje Fildeze Hafizi od strane njezinog bivšeg supruga postalo je simbol propusta Albanije da zaštiti žene od obiteljskog nasilja. Prosvjednici i prosvjednice bacili su crvenu boju na ministarstvo pravosuđa u Tirani i prosvjedovali ispred parlamenta.
“Pravi muškarci”
Ako želimo zaustaviti nasilje nad ženama, kažu pravni stručnjaci i stručnjakinje, moramo prekinuti krug tamo gdje on počinje – s mladim muškarcima. “Jako rijetko pričamo o nasilju nad djecom i mladim dječacima,” kaže Morina, zamjenica kosovskog glavnog tužitelja. “Naše su obitelji vrlo autoritarne i mnogo dječaka bude pretučeno i zlostavljano od strane svojih očeva, ujaka i djedova, zahtijevajući od njih da budu “pravi muškarci.” Žene najčešće izvuku deblji kraj u takvom brutalizmu, pogotovo u tradicionalnim društvima na Kosovu i u Albaniji gdje su običajni zakoni dugo obezvrjeđivali žene. Od srednjeg vijeka, albanski običajni zakoni znani kao Kanun ili Kanon uređivali su društveni život. Dok je utjecaj Kanuna na moderno društvo u Albaniji i na Kosovu upitan, tradicionalno je bio stavljen naglasak na važnost muškog života, opravdavajući ubojstva iz krvne osvete muškaraca. Posljedično, krv žene ne smatra se jednako vrijednom i bitnom kao krv muškarca.
“Tijekom mog iskustva u zatvorskom sustavu u Albaniji primijetila sam dvostruke standarde po pitanju rodu u slučajevima nasilnih zločina”, rekla je Klejda Ngjela, voditeljica projekta u Albanskom Helsinškom Odboru, skupini za ljudska prava u Tirani. “Malo je tolerancije za žene koje su ubile. S druge strane, očigledna je tendencija opravdavanja muškaraca koji su ubili svoje žene, pogotovo kada je motiv ljubomora.” U zatvoru u Lipljanu na Kosovu, žene zatvorenice izlaze i ulaze iz svojih ćelija prije sata vježbanja. “Kad muškarac ubije nekoga, to je muškost”, rekla je jedna zatvorenica. “Kad žena učini isto, to nazivaju tragedijom.”
Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić
