“Gospodine, krojačica sam zaposlena u velikoj trgovačkoj kući na West Endu i radim u prenapučenoj sobi s 28 drugih žena. Jutros je jedna od mojih kolegica pronađena mrtva u svome krevetu, a mi mislimo da ju je dokrajčilo previše rada u zatvorskim uvjetima”.
Ovako započinje anonimno pismo koje je smrt krojačice Mary Ann Walkley učinilo poznatim široj publici. Pismo, koje potpisuje Umorna krojačica, objavljeno je 17. lipnja 1863. godine u The Timesu i ukazalo je na očajne životne i radne uvjete krojačica. No ovakvi uvjeti nisu bili prisutni samo na londonskom East Endu, već i na elitnom West Endu koji je okupljao najbolje krojačnice i trgovine šeširima Londona.
Mary Walkley je bila dvadesetogodišnja krojačica zaposlena u trgovini Madame Elise. Njezina trgovina nudila je najmoderniju odjeću toga doba ženama najvišega staleža. Kako bi odjeća bila sašivena točno onako kako su to bogate klijentice htjele, radni dan krojačica koje su radile i živjele kod Madame Elise počinjao je u 5:30 ujutro i trajao sve do 23 h navečer. Ukoliko je na rasporedu bio veliki društveni događaj, krojačice su ponekad radile i 24 h dnevno,
Kada su napokon smjele leći, teško su se mogle kvalitetno odmoriti. Naime, Umorna krojačica piše da su radnice noću bile podijeljene u male ćelije koje su bile dovoljne velike da u njih stanu dva kreveta, a u svakom su krevetu spavale po dvije žene. Nije bilo ventilacije i krojačice su jedva disale. Liječnik koji je jednoga jutra došao u inspekciju rekao je da u takvim uvjetima života ne bi mogli živjeti niti psi.
Mary Walkley se razbolila u petak, a do nedjelje joj se zdravlje znatno pogoršalo. Jedna od krojačica s kojima je radila probdjela je noć uz nju dok nije zaspala. Sljedećeg jutra, Mary Walkley je pronađena mrtva.
Njezina smrt uzrokovala je prosvjede i negodovanje javnosti. Naime, ljudi su bili zgroženi uvjetima u kojima su te žene morale raditi i živjeti te su se zalagali za reforme koje bi uključivale bolje regulirane uvjeta rada i veću prostranost radnih soba. Drugi dio javnosti želio je da se Madame Elise i njezinome suprugu sudi zbog smrti Mary Walkley. Skandal se toliko rasplamsao da je osvanuo na naslovnici magazina Punch mjesec dana kasnije i to u obliku crteža nazvanog “Ukleta žena ili Duh u ogledalu”. Crtež je prikazivao modernu mladu ženu koja se divi svojoj novoj haljini te u ogledalu primjećuje odraz krojačice koja je umrla dok je šivala tu haljinu.
Činjenica da je većina djevojaka zaposlenih kod Madame Elise ili na sličnim mjestima zapravo siročad ili u teškoj životnoj situaciji, učinila je ovu situaciju i njihove uvjete rada još dostojnijima prezira. Neki su čak uspoređivali ovakvu eksploataciju ranjive radne snage s vrstom robovlasničkog odnosa:
“Ne bismo znali za postojanje “bijelog roblja” na londonskom West Endu da nije bilo mlade krojačice čija je prerana smrt u sumnjivim okolnostima privukla pažnju istražitelja.”
{slika}
Istraga o smrti Mary Walkley privukla je pažnju velikog dijela javnosti. Sud je naposljetku zaključio da je Mary umrla od izljeva krvi u mozak koji je brzo napredovao zbog opterećenja organizma radom i lošom ventilacijom. One koje su se nadale osudi Madame Elise i njezinog supruga ostale su razočarane, a članak u Stirling Observeru nazvao je osudu “krajnje nezadovoljavajućom”:
“Radni dan od 18 sati 365 dana u godini; nemogućnost izlaska na svjež zrak i nepostojanje slobodnog vremena za večeru ili čaj, već samo za ishitrene obroke; odlazak u sobe za ‘odmor’ u kojima, umjesto da se naspavaju, krojačice udišu otrovne pare i onečišćen zrak iz loše ventilacije… Ako vlasnik/ca ijedne prodavaonice šešira ili slične trgovine u Ujedinjenom Kraljevstvu tjera svoje zaposlenice da trpe takve uvjete rada ili dobiju otkaz, pred očima Boga i čovjeka, on/a im namjerno oduzima život polako ih trujući. Ako to nije ubojstvo, što je?”
Unatoč općem ogorčenju javnosti zbog radnih uvjeta krojačica s West Enda, nikada nisu izglasani zakoni koji bi regulirali radno vrijeme i spomenute uvjete. Čak i da su takvi zakoni uspostavljeni, malo je vjerojatno da bi ih se moglo uspješno primijeniti jer je većina modistkinja i krojačica bila zaposlena u privatnim tvrtkama koje nisu podlijegale državnim inspekcijama.
Završavam ovaj članak fotografijom moderne haljine iz 1863. godine uz zaključne misli anonimnog pisma koje je dovelo smrt Mary Walkley pred oči javnosti:
“Naravno da smo svi/e zgroženi/e i, iako se ne žalimo na našu tvrtku koja ima bolje čelništvo od mnogih drugih, svejedno bi nam bilo drago kada bi se osmislio način na koji bismo dobili/e malo manje posla i malo više zraka.
Srdačno
Umorna krojačica.”
Prevela i prilagodila Tea Schmidichen
