U New Yorku se otac nedavno pojavio ispred škole svoje kćeri mašući lancem i lokotom, bez imalo šale, kako bi saznao tko ima spolni odnos s njegovom kćeri.[1] Njegova kćer, srećom, živi sa svojom majkom te nije često izložena sličnim incidentima. Pozvane su nadležne službe, podignuto je mnoštvo optužbi, a priča je izašla u medijima kao nečuven primjer prezaštitničkog roditeljstva.
No, ova priča potaknula me na razmišljanje o jednom pitanju koje me već dugo muči. Kako bi rekla Jessica Wakeman u Friskyiju: “Možda će mu u zatvoru netko objasniti da nije odgovoran za vaginu svoje kćeri”.
Očinstvo ne uključuje pravo vlasništva nad kćerkinim tijelom
Ovo pitanje je još kompleksnije zbog toga što model “prezaštitno” nastrojenog oca koji pokušava obraniti svoju kćer od svih zala svijeta, ne uključuje samo kontrolu njezine seksualnosti, nego kontrolu njezinog cijelog tijela i identiteta. Duga je socijalna povijest roditeljskog osjećaja vlasništva nad djecom, osobito kada se radi o očevima i kćerima. Donedavno su u mnogim kulturama očevi doista i imali totalnu zakonsku kontrolu nad svojim kćerima.
To je naslijeđe još uvijek svježe te i danas vrijedi, iako očevi u SAD-u zakonski nisu “vlasnici” svojih kćeri. U meni osjećaj nelagode stvara pretpostavka kako očevi, puno više nego majke, mogu vršiti nadzor nad svojim kćerima.
Jedna od rijetkih svađa koje sam imala s ocem odigrala se još dok sam bila djevojka i dok smo raspravljali o tetovažama. Oduvijek sam znala njegovo mišljenje, ali šokiralo me koliko je negativno govorio o njima i koliko je bio bijesan na pomisao da bih se mogla tetovirati. Ustrajao je u svojoj odluci i prijetio da će me se odreći ako se ikad tetoviram te da sa mnom više nikada neće razgovarati; njegov iznenadan osjećaj vlasništva nad mojim tijelom predstavljao je za mene šokantno iskustvo, zbog toga što se naš odnos do tada zasnivao na ravnopravnosti.
Naravno da me ta svađa nije spriječila u tetoviranju, i dok su moje tetovaže na početku bile diskretnije, s vremenom sam postala otvorenija prema njima. Osjećaj gađenja bio je njegova prvotna reakcija, no na kraju je prešao preko toga, kao što se kaže – ljubav pobjeđuje sve. Iako mu se i dalje ne sviđaju moje tetovaže, one ne utječu na naš odnos.
Istina je da su moje prve tetovaže jednim dijelom nastale u znak protesta vlastitom ocu. Bilo je to jedno neobično iskustvo, s obzirom da se nikada nisam morala suprotstavljati svojim roditeljima jer su mi uvijek sve dozvoljavali do određenih granica i uvijek su podržavali moje odluke. Međutim, odjednom sam morala dokazati da se radi o mom tijelu te da samo ja mogu o njemu odlučivati. Za mene je to bio pokazatelj naše zapletenosti izazvane kulturom u kojoj živimo te da i u vrlo progresivnom i nekonvencionalnom kućanstvu još uvijek postoji ideja, koja samo čeka izgovor da izbije na površinu, kako roditelji posjeduju tijelo svoga djeteta.
Seksualnost vaših kćeri nije vaše vlasništvo
Ideja da očevi posjeduju genitalije svojih kćeri, naročito njihovu nevinost, posebno je raširena i odbojna: pogledajte samo “bal čednosti” očeva i kćeri koji je popularan u nekim krugovima evangeličke kršćanske zajednice:
Jedan od najupečatljivijih trenutaka bala je kada očevi stanu na sredinu dvorane i formiraju krug oko svojih kćeri u zapanjujućim večernjim haljinama. Očevi polože ruke na svoje kćeri i zajedno se mole za čistoću uma, tijela i duše.
Taj događaj demonstrira odnos očeva prema vlastitim kćerima. To nije neovisna predanost mladih žena koje su samostalno odabrale da neko vrijeme ostanu djevicama (iz bilo kojeg razloga), niti je to događaj koji slavi majke i kćeri, nego isključivo očeve i kćeri. Ovdje je to čisti odnos vlasništva jer je očekivano da muškarci trebaju “štititi” svoje kćeri, no pitamo se od čega? Od stvarnih opasnosti u svijetu ili od zamijećene erozije vrijednosti njihove imovine?
{slika}
Razlika između zaštitničkog i jezivog roditeljstva
Jedan od rijetkih trenutaka u mom životu u kojem sam vidjela svoga oca kako podliježe fizički nasilnom ponašanju, dogodio se kada sam još bila dijete i kada je moj susjed vikao na mene. Nakon toliko godina ne mogu se više sjetiti zbog čega je to bilo, no mislim da je bilo na tragu ostalih stvari koje djeca često rade – bučnog ponašanja ili igranja u dvorištu.
Moj otac nije veliki ili zastrašujući čovjek, no u tom trenutku kada je istrčao iz kuće činilo mi se da je postao tisuću puta veći. Zgrabio je susjeda za rame i okrenuo tako da su im lica bila udaljena samo nekoliko centimetara”. Ako te ikada vidim da razgovaraš s mojom kćeri, ubit ću te”, rekao je moj otac.
Naš susjed bio je poprilično visok i mišičav čovjek koji je lako mogao pobijediti mog oca u borbi, no u tom trenutku postao je manji od makovog zrna i otišao je iz našeg dvorišta. Godinama kasnije prelazio je na drugu strane ulice kako bi izbjegao susret sa mnom u javnosti. Prisjećajući se incidenta godinama kasnije, moj otac je shvatio kako je nasilno ponašanje susjeda primijetio i u odnosu prema drugoj djeci u susjedstvu, i zbog toga je želio naglasiti kako neće tolerirati takvo ponašanje prema meni.
To je vrsta zaštitničkog roditeljstva koju bi trebali primjenjivati svi odgovorni roditelji, no inzistiranje da posjeduju tijela, seksualnost i spolnost svoje djece je pretjerano. Pogotovo kada je usmjereno prema djevojčicama i mladim ženama.
Jezivo je da očevi govore svojim kćerima da posjeduju njih i njihova tijela. Takvo ponašanje stvara pomisao na još veće i strašnije ideje – da ih muškarci općenito posjeduju i imaju pravo na njihova tijela, a muževi imaju pravo raditi što hoće, kada god hoće jer im je ženin otac predao to pravo.
I zato me ovakve priče uplaše i uznemire. Ovaj incident završio je u medijima jer je bio vrlo eksponiran, ali je jedan od milijun malih pokazatelja vlasništva i kontrole usmjerenih na tijela mladih djevojaka diljem Sjedinjenih Država.
{slika}
Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović
