Hawzhin Azeez je intersekcionalna feministkinja, aktivistkinja i pjesnikinja iz južnog Kurdistana (sjeverni Irak). Doktorirala je 2014. godine u Australiji iz područja političke znanosti i međunarodnih odnosa na temu poslije konfliktne rekonstrukcije i izgradnje države-nacije. Pokrenula je stranicu The Middle Eastern Feminist koju prati više od 76,700 ljudi putem Facebooka. Nedavno je pokrenula i vlastiti blog na kojem redovito objavljuje tekstove na temu demokratskog konfederalizma (prema Abdullah Öcalanu), kurdskog oslobođenja, Narodnih obrambenih snaga (YPG–Yekîneyên Parastina Gel) u Siriji i Ženskih obrambenih jedinica (YPJ–Yekîneyên Parastina Jin) u Sirijskom Kurdistanu, te feminizmom. Njezini anti-kolonijalistički i ne-eurocentrični tekstovi često nadilaze specifični geopolitički kontekst te predstavljaju temelj internacionalne feminističke solidarnosti koja je jedna od bitnih odrednice Ženskog revolucionarnog pokreta u Rojavi. Prisjetimo se podrške kampanji #Prekinimošutnju i ženama u Hrvatskoj od strane kurdskih aktivistkinja Rojave. Jedan od njezinih brojnih tekstova prevele smo i na Libeli, o transformativnom bijesu potlačenih.
Hawzhinino osobno iskustvo izbjeglištva uvelike je oblikovalo njezin politički identitet. Rođena je tijekom Prvog Zaljevskog rata između Iraka i Irana (1980-1988) te je preživjela državni teror protiv Kurda od strane Sadamovog režima kao i novo osnovane Islamske republike Iran. Njezina obitelj pobjegla je iz južnog Kurdistana u Iran, bježeći pred kemijskim oružjem kojim su bili bombardirani Kurdi u to vrijeme, pronalazeći zaklon u planinama i špiljama, kao i tisuće ostalih izbjeglica na teškom putu do Irana. Stara kurdska izreka kaže “planine su nam jedine prijateljice” oslikavajući geografsko-povijesni kontekst terora nad Kurdima koji su se našli uhvaćeni između turskog i arapskog nacionalizma, ali i metaforičko značenje kako su tijekom sukoba bili prepušteni sami sebi, bez značajnijih saveznika koji bi im priskočili u pomoć. Hawzhinina politička perspektiva i ideologija utemeljena je upravo na njezinim iskustvima dječjeg izbjeglištva, beskućništva, siromaštva, bez državljanstva i velikih gubitaka unutar njezine obitelji i zajednice zbog njihovog otpora kroz kurdsku Peshmergu (vojne snage savezne regije iračkog Kurdistana. Budući da je iračkoj vojsci zabranjeno ući u irački Kurdistan, Peshmerga, zajedno sa svojim sigurnosnim podružnicama, odgovorne su za sigurnost regije u iračkom Kurdistanu).
Nakon gotovo osam godina života u Iranu kao građani drugog reda, uskraćeni za pristup zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i službenom priznavanju izbjegličkog statusa, Hawzhinina obitelj migrirala je u Australiju kao politički izbjeglice 1994. godine, gdje su pokušali započeti novi život. Te su godine za Hawzhin definirale kompleksnost usklađivanja njezinog dvojnog identitetu, kao kurdska izbjeglica bez državljanstva, i nekoga tko živi u dijaspori. Također, boravila je u tradicionalnoj, konzervativnoj i patrijarhalnoj kurdskoj zajednici – u suprotnosti s blještavilom bijelog australskog društva – što se smatralo tabuom kao oblikom kulturne samozaštite za novo pridošlu izbjegličku zajednicu. Napetosti uzrokovane ovim hibridnim identitetom stvorile su u njoj snažan osjećaj društvene osviještenosti prema stanju drugih manjina i ugroženih naroda kao što su Aboridžini i drugi autohtoni i starosjedilački narodi.
Potaknuta željom za promicanjem mira i stabilnosti, Hawzhin je željela pronaći alternativu neoliberalnim, kapitalističkim državnim intervencijama u izgradnji mira. Odgovor je pronašla u demokratskom konfederalizmu Abdullaha Öcalana kojeg je napisao na udaljenom otoku u Turskoj pod teškim zatvorskim uvjetima. Demokratski konfederalizam je oblik političkog sustava direktne demokracije koja nadilazi državu-naciju, on se prakticira kroz demokratsku autonomiju utemeljenu na tri glavna stupa: ekologiji, ženskom oslobođenju i grass-roots demokraciji ili radikalnoj demokraciji.
Krajem 2014.godine, kada je Hawzhin razmišljala o paradoksima neoliberalizma, kurdski grad Kobane napadnut je u Rojavi (zapadni Kurdistan), na sjeveru Sirije. To se dogodilo dvije godine nakon što su Kurdi u Rojavi započeli revoluciju, kao ljudi u Siriji inspirirani slavnim arapskim proljeće podigli su se protiv brutalnog Assadovog režima. Kao rezultat toga, zapanjujuće slike mladih žena i muškaraca koji se bore u kurdskim Narodnim obrambenim jedinicama (YPG) i Ženskim obrambenim jedinicama (YPJ) protiv islamske države (ISIS) predstavljaju monumentalni trenutak za Hawzhin. Kontrast između briljantnosti YPJ-a u Rojavi u odnosu na tragediju Yazida na svetim planinama Shengal u Južnom Kurdistanu, osobito mladih žena otetih i prodanih u seksualno ropstvo pod islamskim kalifatima bio je duboko bolan, informativan i definirajući trenutak za nju. To je motiviralo Hawzhin da sudjeluje u masovnim prosvjedima i pozivima na podršku Kurdima u Rojavi i Yazidima, budući da su se Kurdi ujedinili u jedinstvenom trenutku svoje povijesti oslobođenja i izišli na ulice diljem Europe, Amerike, Kanade, Australije, i kroz sva četiri područja okupiranog Kurdistana. 26. siječnja 2015. godine Kobane je oslobođen i njegov je otpor protiv ISIS-a ovjekovječen u povijest kao monumentalan trenutak. Do 29. siječnja uspostavljena je Obnova za obnovu Kobanea kako bi se grad odmah obnovio i kako bi se potaknulo preko 350.000 ljudi raseljenih u Turskoj, Iraku, Libanonu i drugim mjestima diljem regije da se vrate kući. Hawzhin je zamoljena da sudjeluje u Odbora za obnovu te se preselila iz Australije u Belgiju gdje su ona i skupina drugih kurdskih aktivista_kinja, inženjera_ki, arhitekata_ica, feministkinja i podražavatelja_ica započeli_e proces obnove.
Kao dio procesa obnove, Hawzhin se preselila u Kobane 2015. i ostala tamo do početka 2018. godine. U rubrici “Ratni dnevnici” na njezinoj stranici možete pročitati njezina dnevna iskustva života u Rojavi i obnovi Kobanea. Dok je radila na obnovi Kobanea uslijed ponovljenih napada i pokolja ISIS-a nad Kobaneom i susjednim selima i gradovima, svjedočila je ponovnom rođenju Kobanea i usponu demokratskog konfederalizma i Rojava revolucije. Veći dio njezine poezije obojan je tim godinama i iskustvima upozoravajući na traumu potlačenih i onih bez državljanstva, s posebnim naglaskom na feminističko prepričavanje.
I dok Erdogan prijeti novom invazijom na sjevernu Siriju potrebne su nam više nego ikada kritičke analize i tekstovi poput Hawzhininih koji idu uz bok progresivnih ljevičarskih pokreta čiju okosnicu čini antikapitalistički, intersekcionalni feminizam. “Ako tvoj pokret ne vidi isprepletenost svih vrsti opresija, on nikada, nikada ne može biti emancipirajući,” napominje Hawzhin u svojoj pjesmi “Nije revolucionarno ako.”
