“Mediji i referendum o braku” bila je tema jučer održane 18. Novinarske srijede, u Velikoj dvorani Novinarskog doma. Pozvani govornici/ce bili su Zdenko Duka (predsjednik HND-a), Tomislav Špoljar (v.d. Rukovoditelj Informativno medijskog servisa HRT-a), Alemka Lisinski (glavna urednica T-portala), Ivan Lovreček (glavni urednik RTL-a), Goran Ogurlić (glavni urednik Večernjeg lista), Viktor Vresnik (glavni urednik Jutarnjeg lista), Tonči Matulić (dekan Katoličko-bogoslovnog fakulteta), Željka Markić i Krešimir Planinić (predstavnici inicijative “U ime obitelji”). Moderator tribine bio je Ivica Buljan (glavni urednik časopisa Novinar.). Viktor Vresnik nije prisustvovao, a poziv nisu prihvatili predstavnici Inicijative “U ime obitelji” uz objašnjenje da smatraju da tribina nema adekvatan srazmjer snaga dvaju gledišta na cjelokupnu situaciju.
Pitanja kojih se tribina dotakla su sljedeća; Kakvo je bilo medijsko praćenje svih događaja koji su prethodili referendumu o braku? Jesu li se mediji prema inicijativi “U ime obitelji” i cijelom referendumskom procesu odnosili profesionalno? Mogu li se, i kada, mediji oko nekog pitanja odrediti i zauzeti stranu? Smiju li novinari u svoje privatno vrijeme javno iznositi osobne stavove? Može li se novinare pri akreditiranju tražili i njihova privatna (kućna) adresa? Što se iščitava iz poteza inicijative “U ime obitelji” da na dan održavanja referenduma nekim medijima dopusti dolazak u “stožer”, dok drugim medijima to zabranjuje? Što su mediji poručili svojim solidariziranjem i bojkotom inicijative tijekom cijelog referendumskog dana?
Govornici su se složili da je odlukom neizdavanja akreditacija određenim medijskim kućama nakon kojeg je došlo do solidarizacije medija najviše oštećena sama javnost zbog onemogućenog pristupa informacijama. Sam čin inicijative “U ime obitelji” su predstavnici medijskih kuća okarakterizirali kao nepromišljen čin i udar na slobodu izražavanja, a sama solidarizacija medija koja je uslijedila predstavljena je kao trenutak kad je postavljena donja granica tolerancije u slobodi oglašavanja te time određen minimum konsenzusa konkurencije oko samog pitanja. Razloge samog čina inicijative “U ime obitelji” predstavnici medijskih kuća su tražili u objašnjenjima pragmatične prirode, dok je Tonči Matulić iznio ljudskiju sliku samog čina koja je prouzročena negativnim medijskim pristupom prema Inicijativi u razdoblju prije referenduma.
Predstavnici medijskih kuća smatraju da su se mediji prema Inicijativi odnosili profesionalno. Ivan Lovreček predstavio je predreferendumsko vrijeme kao vrijeme u kojem je novinarski posao dobio na zahtjevnosti i težini jer je samo pitanje podijelilo javnost, ali i novinare/ke. Stav da je izvještavanje odrađeno profesionalno i objektivno obrazložio je samim time da novinare u njihovu radu ograničava “Zakon o medijima” i evaluiraju regulatorni mehanizmi medijske struke.
Tonči Matulić je jedini bio zastupnik mišljenja da je medijsko praćenje u predreferendumskom razdoblju bilo pristrano jer je prema njegovom osobnom dojmu težište većine priloga bilo pozitivno naklonjeno strani “Protiv”, a težište većine kritika se odnosilo na stranu “Za”. Mišljenja je da za adekvatni temelj neke buduće i relevantnije priče o dotičnom treba napraviti znanstvenu analizu problematike jer postoji razlika između dojma i činjenice. Naglasio je međutim da je rad novinara bio profesionalan u segmentu da javnost nije oskudijevala informacijama. Odluku Željke Markić o neizdavanju akreditacija određenim medijskim kućama smatra nedostatkom mudrosti, ali i kao razumljivu.
Javno opredjeljenje određenih medijskih kuća po pitanju referenduma govornici predstavljaju kao unikum u hrvatskom medijskom prostoru. Zdenko Duka opredjeljenje promatra kroz osobnu prizmu novinara, koje smatra urbanima i progresivnima te iznosi mišljenje da je sama Inicijativa diskriminatorska. S njim se slaže i Alemka Lisinski. Njih međutim od Tončija Matulića razlikuje shvaćanje merituma referenduma, pitanje koje je zapravo podijelilo strane i od kojega treba izvoditi i evaluirati nečije stavove o samom referendumu. Oni polaze od toga da je meritum zapravo uvođenje diskriminacije u Ustav, te da nema veze sa samom institucijom braka, dok je Matulićev stav oprečan.
Goran Ogurlić objasnio je neopredjeljivanje Večernjeg lista time što razlikuje aktivizam od novinarstva te zbog poštenijeg odnosa prema čitateljima. Istodobno je dopustio kolumnistima iznošenje svojih stavova, koji na to imaju kao takvi pravo. Jedno od pitanja nakon same tribine dotaklo se eseja Slobodana Novaka (“Kad dvojica ili dvije tepaju “dijete moje”-licemjerno lažu”). Urednik Večernjeg je objasnio da je sam tekst pružen javnosti na polemiku i da takvom politikom svi dobivaju jednak prostor i tretman.
{slika}
Na pitanje da li novinari smiju iznositi svoje stavove, govornici su bili podijeljeni. Tomislav Špoljar zastupa mišljenje da novinari javnog servisa ne smiju iznositi svoje stavove zbog opasnosti od gubitka vjerodostojnosti i smatra da se novinar odrekao djela svojih prava pri ulasku u sam javni prostor kao izvjestitelj. Alemka Lisinski postavila je pitanje o granici gdje završavaju, a gdje počinju prava novinara.
Tribina je prošla u pomirljivom tonu. Međutim, nedostatak su iste; nesrazmjerna zastupljenost različitih gledišta i nepostojanje činjeničnih podataka (kvalitativna analiza medijskog sadržaja po pitanju referenduma u predreferendumskom razdoblju). Prilikom izricanja stavova o samom referendumu uočena je različita evaluacija biti samog referenduma.
