Nije primjereno, ako se baviš mirovnim radom u RH, ovih dana podsjetiti da je Vojno Redarstvena Akcija (VRA) “Oluja” 1995. vratila značajan dio teritorija u okrilje matice zemlje, prekinula prometnu izoliranost Sjevera i Juga Hrvatske, omogućila mnogim prognanicima povratak svojim kućama. Uspostavila je i ono što se vodi pod ‘osjećaj ponosa’ i snage, dodao bih, koji u Hrvatskoj nije doživljen od početka rata u 90-ima. Nebitno je palim li se ja ili ne na takvu vrstu ponosa no ne želim ga poricati.
“Oluja” je završila s čudnom tvorevinom zvanom Republika Srpska Krajina (RSK), koja ne znam kome je donijela dobroga. Etničkim Srbima nije, za Hrvate ne treba ni spominjati. Ostale nije nitko ni pitao.
Legitimnost vojne akcije toga tipa po meni nije upitna. Zaboravlja se često da je “Oluji” prethodilo “Ljeto 95” u BiH koje prekida vezu Knina i Banja Luke, olakšava pritisak na Bihać i dovodi Knin u poluokruženje.
Ne smiju mirovnjaci analizirati vojne akcije valjda zato što time gube svoj kredibilitet. Svašta. Ukinuti RSK pa i vojno (nije moj izbor ali mene nije nitko ni pitao) teško da je bila neka šteta. Pokazati snagu vlastite vojske pa se malo i šepuriti vojnom podrškom NATO-a u ta vremena, jedva da se može ozbiljnije kritizirati.
Problem nije sama VRA osim ako nam svima mirovnjaštvo i pacifizam nije toliko u krvi a svojim primjerom pokazujemo da nam je nenasilje jedini put. Problem je politika hrvatskog vrha koja je svoje stanovništvo htjela i uspijevala, ovako i onako, protjerati. A kad su jednom protjerani, svim načinima im onemogućiti povratak. Srbima, etničkim, ma koliko da su oni ijekavicom govorili (hrvatskim jezikom) i Hrvatska im domovina bila, trebalo je poručiti da konačno odu. I time bi se trebali baviti ovih dana. Ne sramiti se stisnuti ruku braniteljima koji su vojno riješili ono što se mirnim putem nije moglo ili htjelo napraviti.
Trebamo se sramiti nefunkcioniranja vlastite države, tog ‘pravnog poretka’ pod koji je tek nestala RSK vraćena, koji nije tada funkcionirao, nije i to s namjerom nije. Nije zaštitio svoje građane baš onda kada je najviše trebao, nakon “Oluje”. I tako je politika uprljala “Oluju”. Možda je to bilo jasno odavno. Politike ionako iskorištavaju sve i svakoga.
I danas, kada se pretvaramo da RSK još postoji, da su balvani još na cestama, zaboravljamo da su te tlapnje, Memorandumom usijane glave i kojekakvi ‘ministri spoljnih poslova RSK’ otišli u ropotarnicu povijesti tog kolovoza 1995. Mislimo da nam je ćirilica neprijatelj jer nismo spremni pogledati istini u oči. Izdali su nas ‘naši’ I to ne samo oni koji su krali i palili kuće nakon “Oluje” jer je to tada bilo društveno poželjno ponašanje. Izdali su nas najviše oni koji su sve napravili da Hrvatska ne bude pravna država nakon Oluje, niti godinama iza, a pitanje je koliko je i sada.
Kao što je stanovnike RSK, hrvatske građane, izdalo tadašnje beogradsko rukovodstvo za koje su oni krivo mislili da je ‘njihovo’.
Možda dolazi vrijeme kad će obilježavanje vojnih pobjeda biti lišeno politike. Tada će se o pobjedama samima moći na miru razgovarati znajući da gdje ima pobjeda ima i poraženih. I moći ćemo razlučiti što je to trebalo biti poraženo i koliko jest uopće, kako bismo mogli na miru slaviti pobjedu.
