Kampanja kojom se dodjeljuje najveća počast za žene u Francuskoj stavlja aktivistkinju iz 18. stoljeća, Olympe de Gouges, na vrh liste potencijalnih kandidatkinja.
Borila se kako bi omogućila ženama pravo na razvod. Vodila je kampanje za civilno partnerstvo i protiv ropstva. Bila je strastvena feministkinja koja je umrla za svoje ideale – i sve to u kasnom 18. stoljeću. Sada bi konačno jedna od najvećih počasti u Francuskoj mogla biti dodijeljena Olympe de Gouges, ženi koju mnogi smatraju jednom od prvih aktivistkinja za ženska prava.
De Gouges je jedna od malobrojnih žena koje se razmatra za članstvo u Panteonu, francuskoj sekularnoj nekropoli. Sa svojom nacionalnom kampanjom, feministički pokret Osez le féminisme (Usudi se biti feminist/kinja) lansirao je online peticiju kako bi vršio pritisak na predsjednika Françoisea Hollandea da primi više žena u Panteon.
Hollande je prvi francuski predsjednik koji je svega nekoliko dana nakon što je izabran, u svibnju 2012. godine, postigao kvotu rodne ravnopravnosti u svojoj vladi. Upravo zbog toga se očekuje da će prihvatiti i odgovoriti na ovakve simbolične feminističke pritiske pa bi uskoro mogao odlučiti koje će žene praviti društvo zasad onoj jedinoj (uz 71 muškarca) u Panteonu: Marie Curie.
U svojevrsnom X-Factor okruženju, francuski National Monument Centre, u suradnji s feminističkim grupama, pozvao je javnost da predloži imena potencijalnih kandidata/kinja za Panteon do 22. rujna. Nakon toga će prepustiti konačnu odluku Hollandeu. Pokret Osez le féminisme već je napravio svoju listu i javno ju objavio: između ostalih, na njoj su anarhistkinja i aktivistkinja Pariške komune Louise Michel, pripadnica Pokreta otpora Germaine Tillion, spisateljica i filozofkinja Simone de Beauvoir… i de Gouges, koja bi bila osobito dobra kandidatkinja s obzirom na to da dijeli zajedničku revolucionarnu povijest sa zgradom Panteona.
Pariški Panteon dizajniran je u kasnim 1740-im godinama na zahtjev Luja XV. Originalno je zamišljen kao crkva, a završen je nekoliko mjeseci nakon što je počela revolucija. Do ceremonije otvorenja nikada nije došlo. Umjesto toga, revolucionari/ke odlučili su posvetiti tu impresivnu zgradu izgrađenu na vrhu brda iznad Latinske četvrti velikim muškarcima i ženama koji/e su doprinijeli francuskom sjaju. Prvi primljeni bili su Voltaire i Rousseau.
Rođena kao Marie Gouze 1748. godine, feministkinja je preporodila samu sebe nakon što je stigla u predrevolucionarni Pariz u svojim 20-im godinama kao Olympe de Gouges. U suprotnosti s religijskim brakom, kojeg je smatrala “grobnicom ljubavi i povjerenja”, zalagala se za partnerstvo.
Odabrala je kazalište, koje je prethodilo avangardnoj politici, kako bi izrazila svoje radikalne ideje. Proslavila ju je njena predstava Ropstvo crnaca, koju su izveli pripadnici njenog kazališta. U njoj je obznanila kakva ekonomija stoji iza ropstva i podržala njegovo ukidanje.
Također, uređivala je letak, Lettre au Peuple (Pismo ljudima), u kojem je razvila niz socijalnih reformi. Napisala je Deklaraciju o pravima žena, u kojoj tvrdi: “Ako žena ima pravo da bude smaknuta, tada također treba imati pravo glasa.” Borila se za pravo na razvod za žene i uspjela ga izboriti. Također je provodila kampanju da sistem civilnog partnerstva zamijeni religijski brak.
Međutim, njena je hrabrost za neke bila previše – osobito za Robespierrea, kojeg je javno optužila za tiraniju. Uhićena je i osuđena na smrt 1793. godine. Dok je hodala prema giljotini, rekla je: “Djeco moje domovine, vi ćete osvetiti moju smrt.”
Kroz 19. stoljeće i brojne promjene francuskih političkih režima, Panteonu se mijenjalo ime. U jednom je periodu bio poznat pod imenom Hram slave, kasnije Hram čovječanstva, ali je u određenom vremenu bio posvećen i kao katolička crkva.
Napoleon je bio najaktivniji “panteonac”. Tijekom svoje vladavine, dopustio je da 43 muškarca, najčešće njegovi najtalentiraniji generali, budu pokopani u panteonskoj grobnici. Tijekom kratkotrajne vladavine Bourbona 1820-ih godina, kralj Luj XVIII upitan je trebaju li ozloglašeni antiklerikalni Voltaireovi ostatci biti maknuti iz grobnice. On je slavno uzvratio: “Zašto ga ne bi ostavili tamo. Već je dovoljno kažnjen: po cijele dane mora slušati mnoštvo!”
Kako bi se razlikovali od Napoleona, naredni režimi suzdržavali su se od davanja naloga tko će slijediti Voltaireov i Rousseauov put. Tek kada je uspostavljena Treća republika i nakon što je 1885. godine tamo pokopan Victor Hugo, Panteon je ponovno prenamijenjen kao francuska sekularna nekropola.
Svaki francuski predsjednik voli nadgledati “panteonizaciju” velikih francuskih figura. To je vrijeme nacionalnog zajedništva, svečan i uzbudljiv trenutak. Mnogi se Francuzi još uvijek sjećaju kada je hladnog prosinačkog popodneva 1964. godine pepeo pripadnika francuskog Pokreta otpora, Jean Moulina, bio premješten u Panteon. Ministar kulture General de Gaullea, pisac i vođa Pokreta otpora André Malraux, napisao je i pročitao svečani govor, koji još uvijek odzvanja u ušima brojnih Francuza.
François Mitterrand odobrio je 1988. godine primanje Jean Monneta, ‘prvog Europljanina’, ali isto tako i prve žene 1995. godine, Marie Curie, kraj njenog supruga, Pierra. Jacques Chirac je 2002. godine odobrio premještanje posmrtnih ostataka pisca Alexandre Dumasa. Ipak, stvari ne idu uvijek po planu. Nicolas Sarkozy je 2009. godine htio pokopati Alberta Camusa u Panteonu, no njegova su djeca odbila ponudu, što je za predsjednika bilo prilično ponižavajuće.
{slika}
U sljedećih nekoliko tjedana, Hollande će dobiti priliku primiti izvanrednu ženu u Panteon. Bez obzira odabere li Olympe, Simone, Louise ili Germaine, bit će to povijesni trenutak i, kako kaže moto Panteona, nacija će mu na tome sigurno biti zahvalna.
Feministkinje
Germaine Tillion
Rođena 1907. godine, Tillion je bila pripadnica Pokreta otpora koja je prezirala rasističke filozofe 30-ih godina prošloga stoljeća. Nacisti su je uhitili 1942. godine i poslali u koncentracijski logor. Zbog svojih kritika nacističkog režima i mučenja u Alžiru koja je provodila Francuska, opisana je kao “savjest Francuske u 20. stoljeću”. Umrla je 2008. godine.
Louise Michel
Francuska anarhistkinja, školska učiteljica i medicinska sestra, Lousie Michel rođena 1830. godine, bila je članica revolucionarnih grupa u Francuskoj i jedna od voditeljica pobune tijekom Pariške komune 1871. godine. Francuski anarhisti/kinje smatrali su je mučenicom i sveticom i zvali je “Crvena djevica”. Protjerana je u New Caledoniu na Pacifiku 1871. godine, gdje je bila sve do pomilovanja 1880. godine kada se vratila u Francusku. Od 1890. godine do svoje smrti 1905. godine živjela je u Engleskoj.{slika}
Simone de Beauvoir
Rođena 1908. godine, najpoznatija je po svom djelu “Drugi spol“, koji se smatra temeljnim tekstom modernog ženskog pokreta. Simone de Beauvoir upoznala je svog partnera, Jean-Paul Sartrea, 1929. godine. Odbijali su ideju braka i nikada nisu zajedno živjeli.Bila je nagrađivana novinarka, filozofkinja i slavna spisateljica koja je ujedno bila i nositeljica političkih događaja poput alžirske samostalnosti. “Žene, sve joj dugujete!”, glasio je naslov koji je objavio njenu smrt 1986. godine.
Prevela i prilagodila Tea Stipan
