Izbjeglice i tražitelji/ice azila ne predstavljaju ni sigurnosni, ni zdravstveni rizik, bilo gdje, “oni su ljudi kao vi ili ja, kao bilo koji državljanin/ka Srbije”, izjavio je istraživač Beogradskog centra za ljudska prava Pavle Kilibarda.
Aktivisti/kinje Beogradskog centra za ljudska prava svakodnevno razgovaraju s oko 150 migranata/kinja i daju im informacije o postupku azila i njihovim pravima i obavezama.
“Nikada nije postojao razlog za strah od tih ljudi. Oni su vrlo često bili žrtve i sami su uplašeni, zbog čega teže da ne budu vidljivi, kako ne bi imali problema”, dodaje.
Do kraja srpnja je namjeru za traženjem azila u Srbiji izrazilo 66.428 osoba. Od tih ljudi, precizirao je Kilibarda, 99 posto ne ostaje u Srbiji, jer se ova država ne percepira kao zemlja odredište, već kao tranzitna zemlja, na putu prema, obično, Nemačkoj ili Švedskoj. Svaki drugi/a tražitelj/ica azila je iz Sirije, a potom slijede Afganistan, Irak, Somalija, Eritreja, čak i Pakistan, izjavio je Kilibarda za N1.
Nažalost, nepovjerenje prema azilantima/kinjama sastavni su dio svakodnevnice u Srbiji. Prošloga je tjedna Natalija Dević, kolumnistica danas.rs još jednom pokazala koliko se ksenofobije može ugurati u jednu tjednu kolumnu.
“Knez Mihajlovom svake večeri korziraju bule. Pokrivenih kosa, u crnim haljinama do zemlje, kako im vjera nalaže, odmjeravaju nas. Nas, Beograđanke, u svojoj zemlji, u svom gradu, u ljetnim haljinama, kako nalaže ljeto, na plus četrdeset. Hoćemo li se uskoro morati ispričavati što smo za njihove pojmove golišave?”
Za kraj kolumne još je dodala: “Temperatura raste. Kao i broj čudnih stranaca u Beogradu.”
