Moram priznati da moja prva reakcija kada sam se prije nekoliko godina susrela sa idejom orgazmičkog porođaja, poznate stručnjakinje za porod Debre Pascali-Bonaro, nije baš bila reakcija osobe “otvorenog uma”. Pomislila sam ma tko može misliti na sex dok ti je među nogama glavica promjera cca 20 cm. Ali naravno, ipak me zanimalo iskustvo pa sam pogledala film Orgasmic Birth
Počela sam malo razmišljati dublje o svemu, a zatim se sjetila svog poroda i shvatila da sama ideja uopće nije nemoguća za provesti.
Svaka žena, rodila ili ne, susrela se u svom životu bezbroj puta sa pričama s poroda. Odrastali smo uz cvokotanje majki koje su nam kroz život često davale do znanja ono što je bitno: “Tko te rađao 23 sata?”. Isto su i njima njihove majke pričale. Ista se tema provlači kada čujete da je netko rodio. Osim prvih informacija o djetetu, poslije se satima priča o boli koja je bila prisutna, agoniji koja je trajala satima, potrebi o legalnim drogama koje ti doktor može dati te činjenici da muž mora otići na vazektomiju. Žene imaju poseban dar da drugim ženama prepričaju događaj tako da ga svi zapamte do kraja života. Pa otuda valjda niz porođaja koji traju dvadesetak ili čak tridesetak sati. Kada sam rađala i rodila nakon sat i pol, a prvi trud sam osjetila dva dana ranije, tada mi se upalila lampica iznad glave. Pa neću valjda reći da sam rađala sat i pol, pa uništila bih žensku evoluciju. Žene od pamtivijeka rađaju satima. To je naprosto tako. I kada uzmete činjenicu da postajemo kompletne osobe kroz socijalizaciju tada vam sve postane jasno. Društveno je prihvatljivo da porod bude bolan i dugotrajan. Nismo ni svjesni koliko smo kolektivne osobe, ali ne smijemo zaboraviti da smo i individualne, pa se kao individualke možemo otrgnuti iz kolektiva koji nam govori da je normalno da nas boli i da rađamo satima, neke čak i danima.
Moć pojedinca, odluka i stanje svijesti može puno značiti kada govorimo o porođaju. To vam govorim iz prve ruke, a kada sam ja rađala nisam ni znala da postoji orgazmički porođaj, ali sam znala da nema smisla slušati tuđe priče i da moram biti pozitivna. Još da sam imala uvjete kao žena iz filma vjerujem da bi doživjela i orgazam. Pod punom odgovornošću izjavljujem da moj porođaj nije bio bolan i trajao je samo sat i pol. Ovom izjavom započinjem novu porođajnu revoluciju u kojoj će žene uživati i rađati. Ono što želim naglasiti jest da poanta orgazmičkog porođaja nikako nije samo doživjeti orgazam. Smisao je puno dublji. Poanta je promijeniti ukorijenjeno mišljenje da dolazak novog života na svijet treba biti u agoniji. Poanta je educirati žene o svim mogućnostima prirodnih porođaja te o ideji da same mogu utjecati da im porođaj bude opuštajući, senzualan i romantičan.
Naravno ne mogu zanemariti stanje u hrvatskim bolnicama i dotaknuti se realnosti. Nažalost, ono što možemo vidjeti u već spomenutom filmu teško je dostupno jednoj prosječnoj građanki lijepe naše. Kade za porođaj ima svega nekoliko bolnicam i na taj oblik rađanja se odlučuje manji broj žena jer i sami doktori nisu skloni “eksperimentiranju”. Osim toga, na ovim snimkama možemo vidjeti kako bebe izlaze u vodu, dok kod nas ako i uspijete rađati u takozvanom bazenu, sam izgon bebe se obavlja na stolu, “iz sigurnosnih razloga”. Sama pomisao da bi rađala u bazenu, uz svijeće, masažu i svu potrebnu stručnu pomoć, u najmanju ruku mi izgleda nedostupno (da ne upotrijebim neki pesimističniji izraz). Ali ipak, dok nam uvjeti ne budu bolji i dostupniji, možemo raditi na tome da ne mislimo o porodu kao noćnoj mori svake žene već da znamo da možemo rađati i imati orgazam!
