U tijeku je proces prikupljanja potpisa za održavanje referenduma na kojem bi se pokušalo zakonski zabraniti tzv. outsourcing u javnom i državnom sektoru. Na pitanju outsourcinga jasno se prelamaju interesi sudionika “socijalnog dijaloga” – udrugu poslodavaca motivira otvaranje novog tržišta, država tobožnju neutralnost u dijalogu predstavlja neumoljivom fiskalnom računicom, a sindikati nastoje zaštititi radnička i socijalna prava.
Proces delegitimacije javnog sektora prisutan je već duže vrijeme u svim zemljama zahvaćenim krizom. Etiketiranjem javne potrošnje kao krivca za lošu gospodarsku situaciju uspješno je premješteno pitanje javnih dobara iz političke u navodno neutralnu ekonomsku sferu, a uvođenjem kriterija ekonomske učinkovitosti u područje društvenih potreba stvoren je teren da se privatizacija javnih usluga prezentira kao samo još jedna mjera štednje.
I dok je interesna logika ekonomskih i političkih elita u tom procesu prilično jasna, i može se svesti na preraspodjelu moći između kapitala i rada, kohezijski moment različitih aktera civilnog društva više je kontekstualno određen. U takvoj se konstelaciji sindikati u javnom sektoru, za razliku od desetkovanih sindikata u privatnom sektoru, još uvijek čine dovoljno kapacitiranim da postanu institucionalna okosnica zajedničke platforme koja bi se sistemski borila za javne interese i resurse.
A upravo sindikati iz javnog i državnog sektora trenutno u Hrvatskoj provode akciju protiv privatizacije javnih usluga: od 5. do 18. lipnja na više od 170 lokacija prikupljaju se potpisi za provođenje referenduma na kojem bi građani/ke odlučili hoće li se izdvajanje pratećih djelatnosti u javnim i državnim službama (tzv.outsourcing) zabraniti zakonom. Tako prvi puta nakon 2010. godine, kada se pet sindikalnih središnjica ujedinilo kako bi referendumom srušilo prijedlog novog ZOR-a (što je završilo sa 717.000 prikupljenih potpisa, ali i političkom trgovinom), svjedočimo jednoj sindikalno-građanskoj akciji.
Što je outsourcing?
Vlada RH još je u listopadu prošle godine najavila kako u školstvu, zdravstvu, znanosti, socijalnoj skrbi, kulturi i državnoj upravi namjerava provesti postupak izdvajanja tzv. neosnovnih djelatnosti kao što su čišćenje, održavanje, pranje, peglanje, kuhanje, prijevoz i zaštita. Cijeli postupak prezentiran je kao dio vladinog plana za reformu javne uprave te, sasvim očekivano, kao neophodna mjera za smanjenje proračunskog deficita. Uobičajena procedura u situacijama fiskalne kalkulacije je osnivanje vladine radne skupine koja bi temeljem kvalitativne analize predložila jedan od tri osnovna modela uštede u javnim i državnim službama: povećanje učinkovitosti unutar samih ustanova, osnivanje tvrtke u javnom vlasništvu na temelju izdvojene gospodarske cjeline (tzv. spin-off entitet) ilioutsourcing (prepuštanje usluge vanjskom pružatelju). Nakon nekoliko mjeseci loše simuliranog socijalnog dijaloga, te bez kvalitetnih analiza i projekcija, Vlada se, ponovno sasvim očekivano, odlučila za osporavani outsourcing. Dakle, zahtjevni postupak racionalizacije javne uprave svela je na političku odluku da se privatiziraju poslovi koji će tržištu prepusti 26,5 tisuća radnika/ca s najnižim kvalifikacijama i primanjima u javnim i državnim službama.
Ovakav potez Vlade neophodno je sagledati u širem procesu promjene radnog zakonodavstva. Naime, u idućih nekoliko tjedana, najvjerojatnije krajem lipnja, nakon tajnih (!) tripartitnih pregovora, očekuje se i donošenje novog ZOR-a koji će dodatno ojačati različite fleksibilne oblike zapošljavanja.
Outsourcing se u praksi najčešće provodi iznajmljivanjem radnika/ca putem agencija za privremeno zapošljavanje ili povjeravanjem dijela poslova specijaliziranim tvrtkama (oblik koji se namjerava uvesti u javni i državni sektor). U oba slučaja radi se o prekarnim (nesigurnim) oblicima rada, odnosno o klasičnim ishodima neoliberalne deregulacije radnog zakonodavstva. Posljedice uvođenja nesigurnih oblika rada dobro su nam poznate temeljem (loših) iskustava zemalja koje su ih već provele: ruši se cijena rada, smanjuju se prava zaposlenih, oslabljuje se sindikalno organiziranje te socijalna kohezija i solidarnost. Čak je i Europska komisija u svojoj redovnoj analizi Employment and Social Developments in Europe 2013. porast siromaštva među zaposlenima detektirala kao posljedicu fleksibilizacije radnog zakonodavstva, a nesigurne oblike rada prepoznala kao dugoročnu opasnost za gospodarski rast i reprodukciju postojećeg ekonomskog sustava.
Ali ne i hrvatska Vlada. Upravo je žalosno koliko je (interesna) eksplanatorna linija poslodavaca i Vlade podudarna: država će uštedjeti, građani/ke će dobit kvalitetniju uslugu, poslodavci će zaraditi, radnici/ce će postati konkurentniji na tržištu rada i, u konačnosti, cijelo će društvo prosperirati.
Društveni efekti
A kako to izgleda izvan neoliberalnog imaginarija? Uzmimo samo primjer izdvajanja usluga pranja i peglanja u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica: troškovi spomenutih usluga su s 3,5 kune po kilogramu rublja porasli na čak 7,5 kuna po kilogramu, a kvaliteta usluga toliko je pala da se pojavila bojazan od bolničkih infekcija.
Uvođenje outsourcinga legitimira se i kontinuitetom zaštite radničkih prava, pa Vlada i poslodavci često ističu kako će privatne tvrtke preuzeti sve radnike sa svim njihovim stečenim pravima. Ono što se ne ističe je da socijalna klauzula ima rok trajanja (najčešće između jedne i pet godina), te da poslodavac može, ukoliko posegne za poslovno uvjetovanim otkazom, radnika/cu proglasiti viškom već prvi dan nakon prenošenja ugovora o radu. Pri tome treba podsjetiti da radnik/ca ne mogu odbiti prijenos ugovora o radu privatnom poslodavcu te da suglasnost radničkog vijeća (odnosno sindikata) nije potrebna jer se zakonom propisuje samo obaveza njihovog obavještavanja. Zapravo je samo pitanje koliko će radnika/ca i koliko brzo nakon privatizacije završiti u (najčešće dugotrajnoj) nezaposlenosti. No, ukoliko i uspiju zadržati zaposlenje sada će, umjesto ugovora na neodređeno vrijeme s pripadajućim materijalnim pravima, dobiti ugovor na određeno vrijeme s rizikom nižih prava, plaća i mirovine.
I kada u takvoj situaciji Ženska fronta za radna i socijalna prava, inicijativa ženskih sindikalnih grupa i ženskih organizacija i udruga za zaštitu ljudskih prava, postavi pitanje o dostupnosti rodno osjetljivih analiza i projekcija, zakonodavac takav upit doživljava kao želju za razgovorom o nekom opskurnom podžanru znanstvene fantastike. A fleksibilni oblici zapošljavanja, koji zanemaruju rodno uvjetovan položaj žena u obitelji i društvu, zapravo su vrlo djelotvoran mehanizam njihove strukturne diskriminacije. Vladajuće političke i ekonomske strukture nedvojbeno ciljaju na dvostruki dobitak: s jedne strane snižava se cijena rada pritiskom na ženske nadnice, a s druge strane besplatni kućanski rad kompenzira komodificirane javne usluge. Posljedica? Prava sitnica: feminizacija siromaštva s dugoročno pogubnim posljedicama za obitelj i širu društvenu dobrobit. O tome koliko je zabrinjavajuć taj trend može se vidjeti i iz istraživanja Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova: u 2013. je čak 92% svih novosklopljenih ugovora o radu bilo na određeno vrijeme, a preko 90% takvih ugovora potpisale su žene. Rodno osjetljive analize o outsourcingu nisu nam dostupne, međutim, prema Europskom savezu sindikata javnih službi, ova nepopularna mjera najviše zahvaća žene pošto su one te koje pretežno obavljaju slabo plaćene poslove čišćenja, pranja, kuhanja, peglanja koji se misle izdvojiti.
Sindikalni potencijal
Jasno je da izazov trenutne situacije traži stvaranje širokih društvenih saveza, a to sindikate (ali i nevladin sektor) stavlja u situaciju da moraju radikalno mijenjati vlastite strategije. Sindikati u postojećim uvjetima više ne mogu funkcionirati samo kao sektorske organizacije koje pokušavaju zaštiti stečena prava, materijalne interese i radna mjesta svojih članova/ica, nego bi trebali sustavno raditi na razvijanju ideje šire klasne solidarnosti. Bitan dio tog procesa trebao bi biti i mijenjanje strukturnih kapaciteta kako bi organizacijski bili sposobni motivirati i prihvatiti sve veći broja prekarnih radnika/ca i onih koji se nalaze izvan tržišta rada.
Kada se pogleda popis sindikata koji sudjeluju u organizacijskom odboru čini se da inicijativa, iako je retorički napravila iskorak prema obrani javnog interesa, nije uspjela prevladati sektorsku logiku. Iznimke na popisu su Nezavisni cestarski sindikat Mijata Stanića, na koji se odluka o outsourcingu ne odnosi, te Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Spomenke Avberšek čiji je sektor (trenutno) izuzet iz najavljenih mjera. Angažiranost Nezavisnog cestarskog sindikata ne čudi s obzirom na njihovu suradnju s civilnim sektorom oko borbe protiv monetizacije autocesta, no činjenica da u organizacijskom odboru nema Hrvatskog liječničkog sindikata te Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara-medicinskih tehničara upozorava kako se proces prekarizacije tzv. srednje klase odvijao odvojeno od razvijanja njihove svijesti o vlastitoj proletarizaciji. Ne podcjenjujući činjenicu da su različite udruge i sindikati pružili neformalnu podršku inicijativi, izostanak transparentnog sudjelovanja različitih društvenih aktera, koji bi legitimirali referendumski zahtjev kao pitanje od općeg interesa, nešto je na što svakako u budućnosti treba obratiti pažnju.
Loše je što napad na javne servise sve više jača, dobro je što se na taj način otvara prostor za pomak u razumijevanju bitnih pojmova koji su nužni kako bi se iskoračilo iz interesnih i etičkih praksi prema djelatnoj političkoj platformi. Sindikalnom pokretu, koji je zbog niza poraza i posljedične skučenosti interesa i djelovanja bitno oslabio svoj emancipatorski potencijal, ovo je možda presudan trenutak. Ali, naravno, ne samo za njih. Zato izađite i potpišite zahtjev za referendumom o zabrani outsourcinga u javnim i državnim službama. I nadajte se (i radite na tome) da rezultat, kakav god bio, omogući taj pomak.
