Žene u Crnoj Gori i dalje se dominantno odriču nasljedstva u korist muških članova obitelji, iako su zakonom izjednačene s muškarcima. Običajno pravo i dalje određuje odluku u vezi s nasljeđem, pa ih strah od osude i dalje dovodi u ekonomski zavisan položaj i čini ih ranjivim. Država sa svoje strane ne pokazuje proaktivan odnos kako bi svojom politikom mijenjala patrijarhalnu matricu i pomogla ženama da promijene odnos prema vlasništvu.
Sva istraživanja rađena na temu nasljeđivanja ukazuju da su žene u Crnoj Gori u malom postotku vlasnice nekretnina. Jedna nedavna studija koju je financirala EU, a odnosi se na žensko poduzetništvo, pokazala je da svega 8 posto žena koje bi započele svoj biznis posjeduje zemlju, za razliku od 70 posto muškaraca. Slična situacija je i s drugim nekretninama.
Da se žene u Crnoj Gori dominantno i dalje odriču nasljedstva iako su pred zakonom u potpunosti izjednačene s muškarcima, pokazuje i iskustvo sudca Osnovnog suda u Podgorici Ibrahima Smailovića, koje je podijelio u razgovoru za naš program:
“I dalje je dominantno davanje negativnih nasljedničkih izjava ženskih potomaka i zaista je pravilo i dalje i to u velikom broju slučajeva da se ženski potomci odriču svog prava na nasljedstvo”, kaže sudac.
Jelena i Branka, obrazovane žene u tridesetim, odgojene su da se žene odriču nasljedstva i, kako su podijelile s nama, takav odnos prema imovini je porodična tradicija:
“Moja majka i tetka i sve starije žene za koje znam su se odrekle svog nasljedstva u korist braće“, kaže nam Jelena.
“U mojoj familiji i u onima u okruženju uglavnom se sve žene odriču nasljedstva zbog muškaraca iz svoje familije”, potvrđuje i Branka.
Žene se često s ponosom odriču svog dijela u korist braće ili drugih muških članova porodice i u sudnicu dođu s unaprijed donijetom odlukom, priča nam sudac Smailović. U slučaju da dogovor nije postignut i da žena želi da se prihvati svog dijela u sudnici je napeto među članovima porodice, iskustvo je ovog sudca:
“Događa se u sudnici da dođe do pokušaja verbalnog konflikta jer se odmah javi animozitet između ženskih i muških potomaka što ukazuje na to da jednostavno muški potomci ne očekuju da će se ženski prihvatiti nasljeđa”, kaže Smailović.
I baš taj strah od osude je za našu sugovornicu Jelenu ključni razlog zbog kojeg bi ostala u okvirima tradicije i običajnog prava:
“Ja bih se odrekla samo da ne moram da trpim priče, prigovore i sve ostalo. U mojoj porodici očekuju svi da se žene odreknu svih stvari zarad muškog roda, brata ili oca”, kaže Jelena.
Što će reći susjedi
Sudska praksa kaže da žene često nisu upoznate sa jednakim pravom nasljeđivanja, ali da je ključni razlog odricanja je u patrijarhalnom mentalitetu po ovom pitanju, duboko ukorijenjenom običajnom pravu, te strahu od osude, kaže sudac Smailović:
“Čini mi se da ljudi u Crnoj Gori pribjegavaju običajnom pravu kao nečemu što im pruža neku najvišu sigurnost, a opet mi se čini da ljudi često pribjegavaju da razmišljaju o tome što će susjed ili neki rođak reći. Žene nailaze na osudu društva i to i dalje ostavlja traga”, ocjenjuje sudac.
Naša sugovornica Branka odlučila je prekinuti s negativnom tradicijom u svojoj porodici i pored rizika od moguće osude:
“Ja bih prihvatila svoje jer ne vidim zašto sam ja to gora od moje braće. Koliko znam po mojim drugaricama, otprilike sve mislimo na isti način i mislim da su žene već pomalo napravile korak naprijed u tom smislu.”
Mlađe žene iz gradskih sredina sve češće se prihvaćaju nasljedstva, ali taj postotak je zanemariv u odnosu na ukupnu žensku populaciju.
“Trend prihvaćanja mlađe generacije svojih nasljednih dijelova nije još u velikom broju zastupljen”, kaže sudac Smailović.
Odricanje od nasljedstva i neposjedovanje imovine čini žene ekonomski ranjivim i zavisnim, pa u Centru za ženska prava bilježe sve više slučajeva ekonomskog nasilja nad ženama, kazala nam je izvršna direktorica Centra Maja Raičević:
“Veliki broj žena se nalazi u velikom riziku od siromaštva i veoma teško žive zbog činjenice da su dobar dio života provele ekonomski zavisne kako od svojih muških rođaka tako kasnije i od partnera. To je upravo jedno od područja gdje mi se čini da državne mjere koje postoje u aktualnim politikama se ne provode na pravi način. Čim je običajno pravo još tako izraženo jasno je da država nije u dovoljnoj mjeri to osvijetlila kao problem”, navodi Raičević.
Država je konstatirala da odricanje od vlasništva znači ekonomsku moć žena, ali osim toga čini se da je malo toga učinjeno kako bi educirali javnost i pomogli ženama da izađu iz patrijarhalne matrice – shvaćanja žene kao ‘tuđe sreće.’
