Svjedočanstva seksualnog nasilja počinjenog tijekom krvavog unutarnjeg sukoba u Peruu mračno je štivo za čitanje.
“Kada je prvi muškarac završio, drugi ju je nastavio zlostavljati na isti način”, riječi su tinejdžerke koja je svjedočila silovanju sestre 1989. godine, na vrhuncu najgoreg političkog nasilja.
“Nakon toga dali su joj par kolačića”, nastavlja svoje svjedočanstvo tinejdžerka. “Rekli su joj da ne smije o tome pričati svojoj obitelji, inače će se vratiti i ona će nestati.”
Peruanska Komisija za istinu i pomirenje procjenjuje da je 69 000 ljudi, većinom civili, poginula ili nestala tijekom konflikta između 1980. i 2000. godine u sukobu vladinih snaga i naoružanih pobunjenika.
Komisija je posvetila veliko poglavlje svojeg završnog izvješća isključivo seksualnom nasilju, koje je dio širih oblika kršenja ljudskih prava počinjenih tijekom konflikta. Uz silovanje, tu su i seksualno ropstvo, prisilne veze, prisilna prostitucija i prisilni abortusi, kao drugi oblici seksualnog nasilja.
Kada je peruanska Vlada 2007. godine počela tražiti odštetu za sve žrtve unutarnjeg konflikta, postalo je jasno da, kada je riječ o seksualnom nasilju, samo osobe koje su doživjele silovanje imaju pravo na istu.
Godinu dana ranije u kongresu je prošao zakon kojim se iz vladinog registra žrtava seksualnog nasilja isključuju svi drugi oblici nasilja. Primjerice, žene koje su pobunjenici Sandero Luminoso, komunističke stranke u Peruu, natjerali na abortus, ili muškarci čije su genitalije vladine snage spržile strujom, nisu imali pravo na odštetu.
Šest godina kasnije ovaj propust napokon je ispravljen. Krajem prošlog mjeseca, u kongresu je prošao zakon koji mijenja dva članka u nacionalnom planu za odštetu iz 2006. godine, te proširuje pravo na naknadu na osobe koje su preživjele seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilan abortus i otmicu.
“Za nas, ovo je jedna vrsta progresa,” izjavila je Jessenia Casani, sociologinja u Demusu, peruanskoj ženskoj organizaciji koja još od 2004. godine lobira za promjenu zakona o naknadi štete, “jer ovim činom priznaje se da su ovi oblici seksualnog nasilja postojali te da žene, koje su u većini, mogu dobiti svoje pravo na naknadu”.
Demus sada želi da se prisilna sterilizacija i prisilna trudnoća također uključe u oblike seksualnog nasilja koje prepoznaje zakon o naknadi štete.
Promjene, za koje se očekuje da budu uskoro upisane u zakon od strane predsjednika Ollanta Humala, dodati će oko 780 osoba – oko 500 žena i 280 muškaraca koji su preživjeli druge oblike seksualnog nasilja – na listu od 2 242 žrtve silovanja (99 posto osoba na toj listi su žene) koje već imaju pravo na nadoknadu.
Žrtve imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, uključujući pravo na psihološku pomoć, kao i pravo na obrazovanje s obzirom na to da je dio njih zbog pretrpljenog nasilja odustao od školovanja.
Također, mogu imati i pravo na novčanu naknadu od najmanje 10 000 peruanskih solesa (2 410 dolara), te se Casani nada da će ove mjere potaknuti veći broj osoba da ispričaju o zlostavljanjima koja su im se dogodila. “Problem je u tome što mnoge žene žive u tišini iz straha da se počinitelji ne vrate”, kaže Casani, “ili iz srama koje im nameće naše mačo društvo kriveći njih za zlostavljanja koja su proživjele”.
Aktivistica za ženska prava vjeruje da zakon nije samo korak u pravom smjeru ka priznavanju različitih oblika zlostavljanja koje su pretrpjele žrtve seksualnog nasilja. Ona također podržava zakonodavstvo kao alat koji može pridonijeti borbi protiv rodne nejednakosti koja je još uvijek endemska u Peruu. “Zakon donosi vidljivost nečemu što je jako dugo bilo državno skriveno i tiho u našemu društvu i od strane peruanske Vlade”, izjavila je. “Također nam omogućava borbu protiv mačo razmišljanja i ponašanja koje i dalje gleda na kontrolu i zlostavljanje ženskih tijela kao na tolerirajući čin”.
Casani vjeruje da vladine dobre namjere s ovim zakonom moraju biti potpomognute odgovarajućom akcijom kako bi se požurila implementacija programa za nadoknadu štete koji već odavno kasni. Od kraja konflikta koji je trajao dva desetljeća prošlo je već 12 godina i mnoge žrtve su umrle čekajući nadoknadu. Aktivisti/ce vjeruju da Vlada sada mora pokazati vodstvo i djelovati brzo, a mnoge žrtve vjeruju da bi simbolička gesta mogla biti dobar početak za to. Žele javnu ispriku i neku vrstu garancije da se zlostavljanja koja su žrtve preživjele ne smiju ponoviti.
Prevela i prilagodila Tanja Ivošević
