Zagreb Dox i ove je godine donio pregršt zanimljivih dokumentaraca, priče žilave od života i krhke i prpošne od snova. U moru svega i svačega, većinom neuhvatljivog mrežom torrenta i inih, posebnu pažnju posvetila sam dokumentarcu Pet uništenih kamera, odnosno tematici kojom se bavi.
Radi se o filmu palestinskog snimatelja i fotografa Emada Burata. On ima pet videokamera, a svaka od njih priča jedan dio priče o otporu njegova sela, Bil’ina, izraelskoj okupaciji. Emad je prvu kameru kupio 2005. godine kako bi zabilježio rođenje svoga sina Gibreela. Kako se kroz film mijenjaju kamere i raste priča otpora u Bil’inu, paralelno promatramo i Gibreelovo odrastanje, koje, kako to običava u ratnim uvjetima – dolazi prerano. Prerano za nas koji na čitavu situaciju gledamo iz mirne perspektive, ali ponekad prekasno za uvjete preživljavanja iz dana u dan.
Uzela sam jednu staru bilježnicu i tijekom filma zapisivala emocije koje su se zaigrale u meni. Naposljetku, to je ono najbitnije. O igrokazu koji traje stoljećima, o izraelsko-palestinskoj priči bez kraja ionako se već zna sve. Poznate su činjenice (i njihove interpretacije s jedne i druge strane), i možda se čak i previše zna, a premalo osjeća čitava situacija. Jer, svi mi imamo dovoljno snage da izdržimo patnje drugih, i ako ćemo već tako – nitko se nikada nije ubio zato što je nekom drugom teško.
Zato ću se vratiti na emociju, na onaj trzaj iznutra, snažan udarac, miniranje svega u tijelu, od glave do stopala.
Na početku filma, Emad govori o svome selu, Bil’inu i povezanosti falaha (seljaka) sa zemljom. Zemlja nas sve zbližava, rečenica je koja se provlači kroz film. To je ono što ujedinjuje sve obitelji u otporu prema Izraelcima. Njihova zemlja za njih nije tek puka točka na geografskoj karti, tek djelić panorame i nebeskog svoda, zemlja je majka, njegovateljica, zemlja je život i za nju se umire. Kada su Izraelci podignuli barijere preko njegove zemlje i uspostavili zid sa zabranom pristupa, diže se pobuna u selu. Svakoga petka organiziraju se prosvjedi i zahtijeva se micanje zida.
Svojom kamerom Emad snima i druga ‘događanja’ u selu, pa nam se prikazuju i trenutci veselja, u kojima zabavljač Phill izvodi trikove i igra se s mnogobrojnom djecom. Velikim sam slovima zapisala ‘veselje’ i ‘nada’ promatrajući te scene. Phill je inače jedan od glavnih vođa otpora, uvijek nasmijan, s nadom i optimizmom koji većina odraslih izgubi negdje na putu odrastanja.
‘Grozno’ sam zapisala uvidjevši da je svakodnevica u Bil’inu upozoravanje djece da vojnici stižu, razgovor o otetoj zemlji, snovi o slobodi, a oboružavanje za prosvjede stavljanje palestinske zastave u ruke i kamenja u džep. Čitav život je obojen crno, crveno, bijelo i zeleno. Čitav život se sastoji od nastojanja da se te boje zavijore nad neovisnom i potpunom zemljom. Emad je imao poriv za snimanjem kako bi zabilježio ta nastojanja, kako bi ih ostavio zapisana u slikama. Grozno je gledati skupinu nenaoružanih ljudi koji sa zastavama idu prema zidu, a tamo ih čeka skupina naoružanih vojnika koja na samo približavanje reagira ispaljivanjem suzavaca. Ukoliko netko na te suzavce reagira bacanjem kamena (jer to je jedino oružje koje imaju), vojnici se ne libe zapucati.
Tada je crno na bijelom ostala zapisana riječ ‘nemoć’. Nema gore emocije, u to sam sigurna. Osjećaj nemoći, potpune nemoći toliko te preplavi kad gledaš želju u očima i gole ruke koje jurišaju na ljude u oklopima, s puškama u rukama. U jednom od takvih trenutaka ubijen je veseli Phill. Njegovo je tijelo ležalo nepomično na velikom ekranu, a u meni je sve ostalo nijemo. Kao da je netko maljem polomio sve u mome tijelu, naglo stvorio bolnu prazninu. Nije pošteno, tiho je rekao glas u meni, još ošamućen od nijemosti.
{slika}
Iz te nepravda rodio se ‘bijes’, velik i snažan, ubitačan pokretač. Emadov trogodišnji sin Gibreel rekao je kao ne shvaća zašto su ubili Philla, rekao je kako želi ubiti te vojnike. Ne shvaćam ni ja. Nije mi jasno zašto. Nakon desetljeća i desetljeća, začarani krug samo širi svoj promjer od vremena i bola. A ljudi vrište i smrt koja podsjeća na krhkost života tjera ih da jure u borbu. Teško je zadržati nenasilne ideale kad si okružen smrću, govori Emad. Nakon Phillove smrti, čitavo selo je još odlučnije u borbi protiv Izraelaca. Iako je sud donio rješenje za micanjem ograde i zida, to je ostalo tek slovo na papiru i u Bil’inu otpor ključa iz dana u dan.
Emadov sin Gibreel prisustvuje svim prosvjedima, promatra nasilje, navikava oči na krvave obzore. Šokiralo me to jer se radi o dječaku velikih očiju koji trčkara uokolo sa svoje tri godine života. Ali, njegov otac smatra da je jedini način da ga zaštiti dopustiti mu da vidi sve vlastitim očima, da bude spreman jer ratna svakodnevica očito se neće brzo promijeniti. Kako je Emad više puta bio ozlijeđen tijekom snimanja, u jednom od prizora kada odlazi u bolnicu u Tel Aviv, sa sobom vodi Gibreela i starijeg sina. Na povratku iz bolnice stali su na plažu. Promatrajući Gibreela kako veselo bosim stopalima čeka nalet valova i zaigrano se smješka, teško je izbjeći tugu i misao kako su ti opušteni trenutci igre ono što bi svako dijete trebalo imati svakoga dana.
Nažalost, stvarnost je drugačija. Pri kraju filma, kada su svoje živote izgubile već četiri kamere, s ekrana me obuzeo ‘umor’. Svaka borba iscrpljuje, naročito ona u kojoj ostavljate sve, a imate osjećaj da ne dobivate ništa, da rezultata nema. Tako se redaju scene u kojima Emadova žena govori kako joj je dosta njegova snimanja, kako želi malo mira, a on izgubljen i zamišljen propituje smisao svega.
Naposljetku, smisao svega je borba sama. Dati sve što možeš, boriti se za ono što ti tjera srce na kucanje. Bez obzira na ishod bitke, znati da si za nju ostavio i posljednji atom snage, znati da si svu nijemost bola pretvorio u urlik nade.
To sam dobila od ovoga filma. Slike surova života, brdo maljeva koji lome unutrašnjost brzinom munje, ali nas ne zakopaju pod zemlju, već tjeraju da se izgradimo, jači no ikada.
Borba je sve što nam (pre)ostaje, a ni pet uništenih kamera ne može izbrisati sliku sna koji živi u srcima ljudi.
Trailer za dokumentarac pogledajte OVDJE !
