Prevela i prilagodila Ana Begić
Libijski premijer Abdel Rahim al-Keib proteklog je tjedna dao bezbroj izjava o ljudskim pravima, u jednom trenutku ističući važnost njihove zaštite, a u drugom dajući naznake nekima od svojih građanima (poglavito ženama) neka njihova očekivanja ne budu prevelika.
Sudeći po iskustvima žena u drugim zemljama, njihova se prava nisu znatno promijenila prelaskom iz diktature ili autokracije u demokratski sustav. Afganistanski predsjednik Hamid Karzai još je 2009. donio zakon kojim žene, u odnosu na muškarce, stavlja u podređen položaj. Takav je korak učinjen, navodno, radi pridobivanja glasača. Ranije ove godine mirni prosvjedi egipatskih žena uzrokovali su prisilne javne testove nevinosti i odlazak pred vojni sud samo mjesec dana po ostavci Hosnija Mubaraka.
Ne uzimajući u obzir jesu li novi državni sustavi Libije, Afganistana ili Egipta demokratičniji nego prije, moramo se zapitati jesu li prava žena žrtvovana u svrhu pridobivanja glasača. Na prošlomjesečnim izborima u Tunisu 40% glasova dobila je islamistička stranka Ennahda. Strahuje se da bi zemlju s najboljim sustavom zaštite žena takav potez mogao unazaditi. Neki pak smatraju da Islam i feminizam nisu nužno oprečni, nego su, u neku ruku, i povezani.
Ipak se pokazalo da vladavina većine (ili vladajuća stranka) ne žele učiniti nepopularne poteze kojima bi se zaštitili obespravljeni i na taj način osigurati ista prava za sve. U najekstremnijim slučajevima demokratski izabrani mogu biti i državni vrhovi optuženi da žele uništiti cijele skupine ljudi unutar vlastite zemlje.
Vlade koje žele ograničiti ljudska prava nekim skupinama često koriste ista opravdanja, neovisno o geografskom položaju ili političkom sustavu. Dva su najčešća opravdanja: 1) to nije u skladu s našom kulturom ili 2) mi jednostavno stvari radimo na drugačiji način.
Primjer upotrebe prvog opravdanja je vrlo nasilna homofobija u Ugandi i Nigeriji – sve su kritike odbijene pod izlikom vanjskog uplitanja u “naš način života” i pripisane neokolonijalizmu i sl. Ista izlika koristi se došla kritika od strane međunarodne zajednice ili unutar samih zemalja.
Drugo opravdanje koristila je, primjerice, saudijska princeza Loulwa Al-Faisal koja tvrdi da je, u odnosu na zapad, ženama u njenoj zemlji bolje jer “muškarci imaju dužnost brinuti se za njih”, a one koji žele inkluzivniju politiku smatra pogrešnima uz objašnjenje: oni jednostavno ne razumiju.
Pojmovi o jednakosti, uključujući i ravnopravnost spolova, kao društveno dobro nisu bili statični kroz povijest i definicija jednakosti se razlikuje čak i unutar jedne zemlje. Dok ja vjerujem da je jednakost apsolutno neophodna za ljudsko dostojanstvo, u isto vrijeme mogu prihvatiti da to uvjerenje nije uvijek bilo široko prihvaćeno kao danas.
No, još je zanimljivije pitanje preklapanje prava žena (ili prava homoseksualnih osoba, ili prava nacionalnih manjina) i demokracije, ne u smislu žrtvuju li se pojedina ljudska prava radi pridobivanja popularnosti (a žrtvuju se), nego bi li se trebali tretirati kao pitanje načela (mislim da ne).
Za mene to znači više nego pitanje osobnog uvjerenja. Jednakost se pokazala povezanom sa srećom, zdravljem i mirnodopskim društvom. U komparativnim studijama, društva s ravnomjernom raspodjelom bogatstva pokazuju, za razliku od susjednih zemalja s manjim stupnjem jednakosti, veći stupanj razvoja brojnih socijalnih parametara, kao što su smrtnost dojenčadi, stopa kriminala i zadovoljstvo građana. Štoviše, već znamo da ukoliko se poveća nasilje prema ženama, opća stopa nasilja će vjerojatno pratiti isti trend.
Zato sljedeći put kad netko dovede u pitanje potporu za prava određene grupe ljudi, pitajte ih ne žele li i sami imati ista prava. Ne zato da biste naglasili njihovo licemjerje – iako to možemo smatrati dodanom vrijednošću – nego da bi pokazali da smo svi međuovisni. Libijskom bi premijeru bilo dobro da to upamti.
