Što se dogodilo s egipatskim ženama koje su mnogostruko silovane i seksualno mučene na Tahriru 25. siječnja 2013. godine? Ne previše, osim što su vlastodršci uperili prst prema žrtvama i kazali im kako su same odgovorne za napade. Nakon toga, četiri vodeće organizacije za ženska prava – El Nadim centar za rehabilitaciju žrtava mučenja i nasilja, Centar za nove ženske studije, Nazra za feminističke studije i Centar za besplatnu pravnu pomoć egipatskim ženama – podnijele su službenu žalbu u ime sedam klijentica.
Podastrle su dokaze, snimke i svjedočanstva žena koje su bile nasilno seksualno napadnute te su zahtijevali istragu kako bi se otkrili identiteti počinitelja te im se sudilo. Organizacije vjeruju da je takvo nasilje politički motivirano, namijenjeno zastrašivanju žena kako se ne bi aktivirale u kampanjama protiv Vlade.
Psihologinja Farah Shash iz El Nadeem centrom tvrdi da je broj ovakvih incidenata je porastao otkad je Muslimansko bratstvo preuzelo vlast. Mete su i žene i muškarci koji su ili aktivisti/ice ili promatrači/ice tijekom protesta. Politička priroda mnogih tih napada je jasna.
Ipak, mnogi više vole govoriti o problemu seksualnog uznemiravanja općenito. Kako bi se to moglo, podrazumijeva se javna osuda i društva i Vlade, ali tako da se za politički motivirane seksualne napade prvenstveno smatra odgovornim Muslimansko bratstvo zbog upotrebe napada kao političke strategije uklanjanja opozicije. Kritičari i kritičarke tvrde da je opozicija također angažirana u napadima protiv Vlade. Kako bilo, to zanemaruje asimetričnost moći između vladajuće stranke, koja može posegnuti za svojim aparatima nacionalne sigurnosti i paravojnim snagama, te moći građana i građanki po pitanju raspoloživih resurse.
Bez obzira na to je li seksualno zlostavljanje politički ili socijalno motivirano, kultura straha onemogućuje ili pak otežava ženama da prosvjeduju na Tahriru. U razgovorima sa ženama koje žive u Mo’assasset el Zakat, siromašnom gradu u neposrednoj blizini El Marga, sjeverno od Kaira, stavovi su podijeljeni. Neki tvrde da žene ne bi smjele više ići na središnji kairski Trg i da trebaju ostaviti takvu vrstu političkog aktivizma muškarcima te koncentrirati se na svoj posao i obitelj. Drugi to vide drugačije. Oni tvrde da je sve to trik za teroriziranje i zastrašivanje žena tako da one više ne iziđu na ulice, te da jedina stvar koju treba učiniti jest uzvratiti i ne se dati odvratiti od toga.
Međutim, žene nemaju uvijek izbora. Diljem mnogih dijelova Egipta, obitelji su povlačile svoje kćeri s fakulteta i iz škola zbog loše sigurnosne situacije. Kultura nije kriva: nije da ljudi ne žele da se njihove kćeri obrazuju, baš suprotno! Kriv je strah da će žene i djevojke biti podložne zlostavljanju i uznemiravanju. No, nitko ne govori o ogromnoj ljudskoj cijeni za generacije žena koje nisu dobile obrazovanje zahvaljujući vladinom neuspjehu da osigura sigurno okruženje za život. Zašto?
Postoji razlog zašto svakodnevna realnost žena i djevojaka i njihovih obitelji nije naglašeno prisutna u međunarodnim političkim arenama i u medijima. Čini se da postoji izričita politika šutnje, gotovo potpuna cenzura kritika usmjerenih protiv Muslimanskog bratstva zbog straha da se ne ispadne islamofobičan/a.
Nitko, na primjer, ne čuje priče egipatskih žena iz Qena, Fayoum, Kaira i ostalih mjesta o njihovoj ljutnji i očaju prema nekim vjerskim vođama u lokalnim džamijama, koji aktivno potiču muškarce da se ožene sirijskim ženama. Dijeljenje muškaraca nije neka vrsta solidarnosti sa Sirijcima koje žene imaju na umu. Poligamija je u Egiptu rijetko prakticirana, a kada jest – to se događa u tajnosti. No malo se priča o tome kako su vjerski vođe povezani s pojedinim islamističkim pokretima koji iz osvete pustoše domove egipatskih obitelji. Kako bilo, egipatske žene pate u tišini, mučeći se s idejom ili iskustvom dijeljenja svojih muževa.
Ironija je u tome što, dok međunarodna zajednica oštro pokazuje svoju političku ispravnost ignorirajući glasove egipatskih žena koji kritiziraju režim, mnogi građani i građanke bore se protiv Muslimanskog bratstva i tvrde da će biti jedini čuvari i predstavnici Islama, te da će se oduprijeti pokušajima da ih se omalovažava kao izdajnike vjere.
Neuspjeh Vlade da pošalje jake signale počiniteljima politički motiviranih napada i onima koji promoviraju praksu i ponašanje koje narušava žensku dobrobit može biti interpretirano jedino kao sudioništvo u samim djelima. A priča da su kritičari i kritičarke Vlade zapravo kritičari i kritičarke islama je način na koji se vjera koristi u političke svrhe, što više mnoge muslimanske žene i muškarci neće prihvaćati.
Prevela i prilagodila Lana Bosilj
