Noora Al Shami je u dobi od 11 godina bila prisiljena udati se za muškarca u 30-ima. Njezina je priča tipična za mnoge djevojčice i mlade djevojke u Jemenu. No, što možemo poduzeti kako bi se ista sudbina izbjegla za nove generacije?
Ako pitate Nooru Al Shami o njezinu vjenčanju, prisjetit će se dječje radosti jedanaestogodišnjakinje koja se igrala odrasle osobe. Bila je oduševljena prijateljsko–obiteljskim okupljanjem na trodnevnoj zabavi u jemenskom lučkom gradu Al Hudaydah, udaljenom 140 km od glavnog grada Sana’a.
Na svadbi su bili prisutni tradicionalni pjevači i plesači, a glazbenik je svirao ljubavne pjesme na tradicionalnome drvenome glazbenom instrumentu. Hrane, uključujući začinjene janjetine i riže je bilo u izobilju, a mala djevojčica je nosila “tri jako lijepe haljine”, dvije zelene i jednu bijelu, po jednu za svaki dan proslave.
“Bilo mi je dozvoljeno nositi odjeću za odrasle i nakit te prihvaćati poklone”, prisjeća se Noora koja sada ima 35 godina. “Ono što mi tada nije sinulo jest da ću biti zlostavljana od strane nasilnog kriminalca”.
Njezin napadač je bio Mohammed Al Ahdam, daljnji rođak koji je u svojim 30-im godinama oženio Nooru, 1989. godine, neposredno nakon njezina 11.-og rođendana. “Bio je tri puta stariji od mene, a brak je doživljavao kao dozvolu da se ponaša poput izopačene životinje”, priča Noora koja je pristala pričati o svojemu iskustvu, u pokušaju isticanja problema dječjih brakova i njihova spriječavanja. Ranije ovoga mjeseca, posjetila je parlament u glavnome gradu Sana’a, i zatražila izabrane dužnosnike za provođenje kampanja podizanja svijesti u cijeloj zemlji.
Dječji brakovi su, skandalozno, svakodnevna pojava u Jemenu. Prema podacima iz 2006. godine koje je prikupio Human Rights Watch, 14% djevojaka se uda prije 15.-te godine, a više od 50% njih prije 18.-te godine. Siromašne obitelji su motivirane time što će se u ranoj dobi riješiti jednih usta, koje moraju nahraniti i zamijeniti ih mogućim dobitkom velikodušnog miraza.
Fizički i psihološki problemi ostaju cijeli život, a nedavno su mediji prenijeli navode (još nepotvrđene) o smrti osmogodišnje “mlade”, radi ozljeda zadobivenih u prvoj bračnoj noći. To je potaklo lavinu zahtjeva za zakonskom regulacijom koja će podići granicu za udaju djevojaka s 15 na 18 godina. No, čak da se zakon promijeni, ne postoji minimalna dob za udaju prema islamskom pravu, a jemenski klerici redovito raspravljaju protiv zakonskih dobnih ograničenja.
“Ne radi se o nečemu što zakon može kontrolirati, posebno u plemenskim zajednicama”, objašnjava Noora. “Legalna dobna granica za udaju već je neko vrijeme 15 godina, no moja majka je prvi put udana s 9 godina, razvedena s 10, a kasnije je još dva puta bila u braku. Rodila me u ranim tinejdžerskim godinama”.
“Željela sam ostati u školi i zaposliti se kasnije, ali moji roditelji mi to nisu mogli priuštiti. Nisu željeli da zauvijek živim u siromaštvu. Nisam razumijela njihovu odluku o vlastitoj udaji – a to se događa većini djevojaka moje dobi”.
“Moj je muž dao 150 dolara miraza, što je bio golem iznos. No, strah i užas su započeli nakon vjenčanja. Oduzeta sam roditeljima od strane čovjeka koji mi ništa nije značio. Odveo me kući koju je dijelio sa svojim ocem udovcem u Al Hudayahu. To je bila lijepa kuća, no odmah sam se počela tresti i plakati”, prisjeća se Noora.
Kada se Al Ahdam, lučki administrativni radnik, po prvi puta svukao ispred male Noore, ona je pobjegla. Izbjegavala je seks deset dana, sve dok joj Ahdamova sestra nije rekla kako svojim odbijanjem sramoti njezina brata.
Nakon što je po prvi put imala odnos s Ahdamom, Noorino je tijelo zapalo u šok. “Odvedena sam u bolnicu – bila sam dijete koje je tretirano kao seksualni objekt, no zlostavljanje nije prestalo. Nitko nije bio zainteresiran za moje prigovore, s obzirom da sam bila legalno udana žena”.
Nakon dva pobačaja u kratkom roku, Noora je s 13 godina rodila sina Ihaba. U 14-oj je dobila kćer Ahlam, a s 15 još jednoga sina. Sve su trudnoće bile jako problematične.
Al Ahdam je postajao sve nasilniji. “Nije mario što me udara, čak ni za vrijeme trudnoće”, rekla je Noora. “Ukoliko njegov otac nije bio u kući, tada bih dobila još gore batine. Njegova ga je nazočnost znala ograničiti, ali ipak bih bila jako ozljeđena”. Djeca su također patila. Kada je Ahlam imala dvije godine, Ahdam ju je zgrabio za noge i bacio na pod. Dijete je zbog krvarenja odvedeno u bolnicu.
Nakon deset godina konstantnih napada, Noora se priključila projektu kojeg vode Oxfam i Yemeni Women’s Union, pomažući žrtvama obiteljskog nasilja. Uz njihovu pomoć je uspješno podnijela zahtjev za razvod. Slijedi joj daljnja pravna borba, dok istovremeno pokušava skupiti novac za odgoj svoje djece. Iako je proces u tijeku, uspjela se vratiti u školu te se obrazuje za učiteljsko zvanje. Zalaže se za strogu zakonsku provedbu zabrane dječjih brakova.
Noora ne želi živjeti obilježena “ostacima svoje prošlosti”. Nada se da nova generacija može biti pošteđena njezinih iskustva. “Moramo promijeniti živote svoje djece, ali ne samo zakonskim slovom na papiru”, objašnjava Noora te na kraju dodaje: “Treba nam potpuna promjena kulture”.
Mnoge jemenske djevojčice su doživjele sudbinu Noore Ah Shami, sudbinu koja ih je lišila nevinog djetinjstva i mogućnosti obrazovanja, te osudila na život u siromaštvu. No, dječji brakovi nisu svakodnevna pojava samo u Jemenu, već i u ostatku svijeta, po čemu prednjače zemlje južne Azije i Afrike. Djevojčice “nevjeste” su djeca izložena seksualnom zlostavljanju, čija su osnovna ljudska (i dječja) prava ozbiljno ugrožena. Psihički su i fizički nespremne za prerano majčinstvo, imaju višestruko povećane šanse za problematičnu trudnoću te smrt pri porodu.
Problem prisilne udaje je problem koji se teško može riješiti u državama u kojima tradiconalna kultura, drukčiji pogled na rodne uloge (koji žensku djecu smatra inferiornijom, pa i teretom za obitelj), ili siromaštvo sile djevojčice na prisilno stupanje u brak, nerijetko s nekoliko desetaka godina starijim muškarcima. Kako bi se borili protiv dječjih brakova, potrebne su velike promjene stavova i ponašanja stanovništva zemalja (počevši od njihovih čelnika), s visokim postotkom takvih brakova, prvenstveno kroz sustavnu edukaciju svih sfera društva.
Prevela i prilagodila Martina Ardalić
