Prevela Nada Kujundžić
Nakon što su 11. ožujka stravični potres i tsunami razorili gradić u kojem su živjele, trogodišnja djevojčica Sakura svake noći plače i u strahu se privija uz svoju majku Masami Endo.
“Prije ove katastrofe, moja se kći nikada nije bojala mraka, niti bi plakala po noći. Naprotiv, bila je vrlo smireno i radosno dijete. No potres ju je potpuno promijenio,” kaže Masami Endo, inače samohrana majka. Endo je vrlo zabrinuta za svoje dijete. Njih dvije promatrale su kako tsunami postupno uništava njihov grad i kuću u kojoj su živjele. Grad Ishinomaki smješten je oko 330 km sjeverno od Tokya, u japanskoj pokrajini Miyagi.
Nakon što su razoran potres i tsunami poharali sjevernu obalu Japana, tisuće je onih koji, poput Masami i Sakuro, trajno osjećaju posljedice katastrofe. Stručnjaci navode žene, djecu i starce kao najugroženije skupine na koje bi se nedavni događaji mogli osobito negativno odraziti. Mnogi preživjeli još uvijek se nalaze u prihvatnim centrima, i pod hitno im je potrebna pomoć. “Prošlo je mjesec dana od katastrofe. U ovom trenutku prioritet nam je pomoći ženama i djeci. Moramo brzo djelovati kako bismo spriječili dodatne probleme koji bi se mogli pojaviti u procesu oporavka”, kaže Hirano Keiko, čelnica Ženskog centra Morioka koji u suradnji s organizacijom Oxfam Japan brine o preživjelim ženama i opsrkbljuje ih najnužnijim potrepštinama.
I dok šok uzrokovan najvećom prirodnom katastrofom koja je pogodila Japan u razdoblju nakon II. svjetskog rata polako slabi, mnoge ženske i rodne organizacije na razne načine nastoje pomoći stradalima. ženama. Među njima je i Udruga za rodnu ravnopravnost grada Sendaija, drugog najvećeg grada u pokrajini Tohoku. Glasnogovornica Udruge Yasuko Arai opisuje žene koje su preživjele potres i tsunami prvenstveno kao strpljive. “Bile su izložene stravičnim životnim uvjetima u prihvatnim centrima, gotovo da uopće nisu imale privatnosti. Većina je u potresu izgubila svoje bližnje – rođake, supruge, čak i djecu. Mnoge žene su preko noći postale samohrane majke.” Arai smatra kako su potres i tsunami najteže pogodili mala ribarska sela i poljodjelska područja u pokrajini Tohoku. Također dodaje kako je u planu osnivanje posebne mreže podrške za žene u sklopu Udruge za ravnopravnost, s ciljem prikupljanja svjedočanstava, sastavljanja popisa posebnih potreba, te poticanje žena da same predlažu konkretne korake koje valja poduzeti u procesu oporavka. “U tradicijskom društvu muškarci su ti koji imaju moć i donose sve odluke. Ženama nije dopušteno reći što misle”, objašnjava Arai. “Sada je vrijeme da se takav poredak promijeni.”
Iako policijske snage pomno bilježe brojeve poginulih i nestalih, i dalje nije poznato koliko je među njima muškaraca a koliko žena. Japanski list Ashai ovoga je tjedna objavio grube procjene; pretpostavlja se da starije osobe čine čak 55%, ili 13.000 žrtava. 15.000 ljudi još uvijek se vodi kao nestale.
Nakon što je potres razorio njen dom, Kaori Tano osnovala je udrugu samohranih majki grada Koriyame (pokrajina Fukushima) koja savjetuje i praktično pomaže ženama koje su izgubile sve. “Neudate žene koje su još k tomu živjele same i izgubile sve suočene su s ogromnim problemima,” kaže Tano. “Žene s kojima razgovaram pod nevjerojatnim su stresom jer naprosto ne znaju kako dalje.” Tano marljivo bilježi individualne potrebe svake od 75 članica svoje udruge. Kroz razgovor s njima, stječe dojam kako sve one nastoje potisnuti očaj koji ih obuzima pri samoj pomisli na silne probleme s kojima će se uskoro morati suočiti, poput pronalaženja novog životnog prostora, potrage za poslom, ili osiguravanja vlastitog zdravlja i sigurnosti. Tano i njen tim volontera počeli su obilaziti prihvatne centre diljem Fukushime. Čini se kako samohrane majke žrtve potresa povezuju brojne brige: strah da će ih pronaći bivši muževi, briga oko pronalaženja novog ili zadržavanja postojećeg posla (u prihvatnim centrima ne postoji adekvatna dnevna skrb za djecu što majkama otežava odlazak na posao). Smeta ih i što u sklopu prihvatilišta ne postoje savjetovališta i slične institucije koje bi im pružile psihološku pomoć. Tano smatra kako većini žena uglavnom nije lako zatražiti pomoć. “Vide toliko problema oko sebe da im se čini da bi bilo sebično tražiti nešto za sebe.”
S obzirom na velik broj poginulih muškaraca, socijalne službe najavljuju nagli porast kućanstava sa samohranim majkama. Statistički podaci koje je objavila udruga Ashinaga Ikueikai koja stipendira nadarene učenike slabijih materijalnih uvjeta, govore o više od stotinu siročadi i gotovo 2000 djece koja su u katastrofi ostala bez jednog roditelja. “Više od 60% naših stipendista su djeca koja žive samo s majkom, jer su upravo ona izložena najtežim oblicima siromaštva. Ovaj će postotak zacijelo porasti, barem u pokrajini Tohoku”, kaže voditelj udruginog programa podrške za žrtve potresa, Yoji Yamamoto.
