Stari bakin dnevnik stoji vam prašan na tavanu i žao vam ga je baciti? Ili ga čuvate kao obiteljsku dragocjenost? Nemojte ga baciti, dopustite da ga i mi pročitamo. Za znanstveno istraživanje tražimo neobjavljene ženske dnevnike, memoare, uspomene, autobiografije. Zanimaju nas autentični rukopisi žena iz prošlosti – starih ili mladih, udatih ili neudatih, zaposlenih ili nezaposlenih, neukih ili visoko obrazovanih; svako je iskustvo važno. Tekstovi se prema dogovoru mogu vraćati. Sadržaji dnevnika koristit će se isključivo u znanstvene svrhe, i neće biti citirani bez dozvole autorica ili nasljednika. Rukopise (ili fotokopije) pošaljite na adresu: Centar za ženske studije, Dolac 8, 10 000 Zagreb. Kontakt telefon 091 548 5445.
Moja je prvotna ideja bila da za doktorat na komparativnoj književnosti pišem doktorat o ženskom dnevniku i autobiografiji. Da izaberem jedan neobjavljeni tekst, ženski rukopis, i da iz njega pokušam ispisati žensku povijest iz dnevnika jedne žene, pokušam odgovoriti na pitanje koliko nam život jedne žene govori o položaju žena u tom razdoblju, o njihovom odgoju, obrazovanju, privatnom životu i mogućnostima koje su im se pružale u javnom životu. Osobito me zanima svakodnevni život žena.
Međutim pokazalo se da ženskih rukopisa u arhivima i knjižnicama nema, te da je malo i muških. Pa me počelo zanimati zašto nema tih rukopisa, radi li se o tome da se do njih ne može doći jer nisu sačuvani, ili ih nema jer nisu ni napisani? Zbog toga sam odlučila dati oglas da tražim ženske rukopise (dnevnike, memoare, uspomene, autobiografije, pisma). U objavljivanju oglasa pomogli su mi brojni novinari i portali. Zanima me kakvi će biti rezultati moje neobične potrage – hoću li naći nešto što ljudi čuvaju na tavanima, u podrumima, nepospremljenim ormarima, među starim kuharicama i razglednicama, ili stoji zaboravljeno u vikendicama? Tko će vidjeti oglas, i tko će biti sklon intimu svoje obitelji podijeliti sa mnom? Pada mi na pamet da će biti lakše sa starijim rukopisima, jer ljudi koji se u njima spominju više nisu živi i ne mogu biti povrijeđeni.
Što zapravo želim postići proučavanjem zapisa žena iz prošlosti? I sama se to pitam, nije mi lako dati jednoznačan odgovor. S jedne strane želim da se ženskim rukopisima u proučavanju povijesti svakodnevnog života i bavljenju ženskom poviješću da ono mjesto koje zaslužuju – da ih se valorizira i arhivira. U tome mi pomaže Centar za ženske studije, i zahvalna sam prije svega Sandri Prlendi koja je bila otvorena za suradnju i pomogla mi koliko je mogla. S druge strane životi žena su mi zanimljivi jer se o njima ne govori, oni su nevidljivi, svatko poznaje svoju baku i tetu, bakinu najbolju prijateljicu ili sestričnu, rijetko razmišljamo o tome što im je zajedničko, na koji je način razdoblje u kojem su živjele utjecalo na njihove odluke, koliko su im odgoj i eventualno obrazovanje odredile život, i jesu li o njihovim životima odlučivali isključivo muškarci ili su i one sudjelovale u odlučivanju, makar prikriveno, “tako da on misli da je to sam smislio”?[1] Zanima me i o čemu su žene razmišljale kad su imale vremena za sebe, znači kad su pisale dnevnike, pisma ili autobiografije. Koliko su uronjene u duh svoga vremena, poštuju li “granice” koje se u njihovo vrijeme nije smjelo prijeći, ili su dovoljno individualne i samosvojne da idu posve drugačijim putem? I kuda ih je to dovelo? Je li u njihovo vrijeme bilo moguće prijeći granicu, i ne biti kažnjen, makar u smislu društvenog odbacivanja? Često se pitam je li to moguće i danas, kad se zanosimo da živimo u demokraciji i da se različitosti poštuju. Zadnji razlog, ne najmanje važan, zbog kojeg proučavam rukopise žena, povezan je s mojim životom. Ne treba bježati od toga da se nekim pitanjima bavimo jer nas zanima vlastiti život, jer želimo bolje razumjeti sebe. Kad proučavamo živote žena iz prošlosti, bile one poznate ili nepoznate, u njihovim razmišljanjima i načinima života preispitujemo svoje vlastite. Čemu nas njihovi životi mogu naučiti? Najvažnije što sam ja naučila je da svako vrijeme nosi svoje važnosti. To nas podsjeća da naš način života nije jedini niti najbolji, već samo jedan od njih. Primjećujem da su se neke žene u ranijim razdobljima pitale ista pitanja koja si ja često postavljam. Pa se pitam – što se promijenilo od njezina vremena do danas? S druge strane, čitajući razmišljanja iz prošlosti, često pomislim, baš dobro da su se ove stvari promijenile, ne bih se mogla udati za čovjeka kojeg mi je izabrao tata, ili nikad ne bih mogla mogla imati trinaestoro djece… Razmišljanja i životni putovi tih žena inspiriraju me i daju mi snagu i izliku da barem ponekad na nedostatke svoga života gledam kao na promjenjivo stanje koje neće dugo trajati. Osim toga, njihovi nam načini života mogu dati nadu da je ponekad moguće živjeti izvan društveno zadanih okvira.
Čitajući rukopise, ne smijemo naravno zaboraviti elemente subjektivnosti i cenzure. Koliko je autorica iskreno zapisivala svoje misli, i možemo li pretpostaviti, ili pročitati između redaka, što je ono što je izostavila? Jesu li izostavljeni dijelovi odraz njezina vremena i odgoja, jesu li to stvari o kojima se u društvu ne smije govoriti, ili je sebe cenzurirala iz straha pred samom sobom, jer sebi nije neke činjenice ili svoje postupke mogla priznati? Koji nam drugi dokumenti mogu pomoći da ustanovimo “istinitost” njezina teksta? Možemo se naravno služiti tzv. službenim dokumentima pisanim u isto vrijeme, povijesnim knjigama, dokumentima, ugovorima, možda čak muškim dnevnicima ako su nam dostupni. Pri tome moramo biti svjesni da konačni rezultat analize rukopisa teško može biti život žene “kakva je ona zaista bila”, on će više biti život žene “onakav kakav se nama čini”, ne možemo bježati od toga da će on donekle biti konstrukt. Osim što svaka žena ima više identiteta, znamo da i oni koji su ostali za njim imaju o njoj različita mišljenja, jer su upoznali neku od njezinih uloga.
Čitajući rukopise iz prošlosti, stalno nailazimo na pitanja i proturječnosti. Ne mislim da ću ja imati puno odgovora kad završim s doktoratom. Nadam se samo da ću uspjeti – prvo sebi, a onda i ostalima koji/koje se bave tim područjem – rasvijetliti neka pitanja vezana za život žena u prošlosti, osobito o onim dijelovima o kojima su same pisale. Ako su zapisivale one dijelove života koje su smatrale vrijednim spomena, čini mi se da nema razloga da upravo to dijelove ne uzmemo u obzir, kao da im možemo reći: I mi isto mislimo da je to bilo važno!
Zato vas molim da mi pomognete, pitate bake, tete, mame, prijateljice – imaju li mozda starih rukopisa, ili su možda nešto same pisale i žele podijeliti, dati na uvid za istraživanje? Ja jamčim da se ništa neće citirati ni objavljivati bez dozvole autorice ili nasljednika, jer mi je jasno da se često radi o intimi, i stalo mi je do toga da nitko zbog ovog istraživanja ne bude doveden u nezgodan položaj.
[1] Jedna od najupečatljivijih scena iz filma Moje grčko vjenčanje (“My Big Fat Greek Wedding”) je kada majka želi uvjeriti vrlo patrijarhalnog oca da bi bilo dobro da se kćerka zaposli u turističkoj agenciji. On misli da bi najbolje bilo da se brzo uda, da ne ostane usidjelica. Majka koristi upravo taj način uvjeravanja oca, u razgovoru ga navodi da sam predloži da bi se kćerka mogla zaposliti, i još da bude ponosan kako je to dobro smislio.
