Na Fakultetu političkih znanosti ovog je četvrtka održan panel naziva “LGBTI radnička prava i udruživanje” kao prva javna aktivnost u sklopu projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”. Ovaj panel treba staviti i u širi kontekst intenziviranja suradnje radničkog i LGBTIQ pokreta, o kojoj je u članku za Libelu već pisala Sanja Kovačević, a unutar koje je naglasak stavljen upravo na važnosti komuniciranja i solidariziranja između sindikata te LGBTIQ osoba i udruga. Teme o kojima se razgovaralo na ovom panelu uključuju položaj i diskriminaciju LGBTI osoba na radnom mjestu, važnost sindikata kao osnovnog oblika zaštite od diskriminacije te problem višestruko marginaliziranih osoba nevidljivih institucijama.
Sam projekt vode udruge K-zona, LORI, BRID i Zora sa suradnicama Zagreb Pride-om i Trans Aid-om. Kao što su sami/e istaknuli/e, cilj panela bio je “mapirati ključne probleme i posljedično graditi inkluzivniju i pravedniju okolinu za LGBTI zaposlene i druge manjine koje se suočavaju s diskriminacijom u ovom kontekstu“. Panel je moderirala Jelena Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, a na njemu su sudjelovale/i: Božica Žilić (Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske, predsjednica ženske sekcije SSSH), prof. dr. sc. Renato Matić (Hrvatski studiji), Nina Čolović (LGBT inicijativa Filozofskog fakulteta “AUT”), Goran Selanec (zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova) i Nikola Zdunić (Zagreb Pride). Uz panel, najavljen je niz drugih aktivnosti koje će se provoditi u sklopu projekta poput okruglih stolova, radnih grupa te istraživanja.
Razgovor je započeo Renato Matić dramatično nas uvodeći u temu uz jasno upozorenje na težinu problema diskriminacije na radnom mjestu. Pravo na rad, podsjetio nas je marksistički, “nije obično pravo, već sama bit čovjeka”. Kada osoba nije u stanju biti otvorena u vezi svojeg osnovnog identiteta na radnom mjestu bez da ju se diskriminira, oduzimamo joj pravo na samoostvarenje kroz rad. Osim toga, prof. Matić je progovorio i o ulozi akademske zajednice u isticanju problema diskriminacije te je zaključio da u njoj i dalje, nažalost, prevladava don’t ask don’t tell atmosfera. Iako će se u akademskoj zajednici ipak možda intenzivnije reagirati na slučaj diskriminacije nego u nekoj drugoj okolini, smatra da i dalje ne postoje jasni protokoli i navika reagiranja, odnosno rješavanja slučajeva diskriminacije.
Na važnost jasnih i preciznih mehanizama rješavanja slučajeva diskriminacije na radnom mjestu nadovezao se Goran Selanec, zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Napomenuo je kako se njihov Ured, u usporedbi s već razvijenom sudskom praksom u slučajevima diskriminacije LGB osoba, suočava s izrazito malim brojem pritužba od strane trans osoba, i kako je uglavnom riječ o traženju pravnih savjeta. Kao glavni uzrok nevoljkosti trans osoba da traže antidiskriminacijski postupak prepoznao je činjenicu da identitet trans osobe u takvom postupku ostaje trajno zabilježen, što (novi) poslodavci mogu zlorabiti za (daljnju) diskriminaciju. Također, smatra Selanec, vjerojatnost da će sudska zaštita u ovakvim slučajevima biti brza, pravična i jeftina nije visoka. Poslodavac ni u kojem slučaju ne smije kriviti državu za sporost procesa prilagodbe spola i iskoristiti taj “izgovor” za diskriminaciju.
O ulozi sindikata u zaštiti LGBTI prava podrobnije je govorila Božica Žilić, ističući i dalje nisku, ali rastuću razinu osviještenosti sindikata o važnosti i dužnosti bavljenja zaštitom radnika i radnica od diskriminacije. Prema podacima za Srednju i Istočnu Europu od prije 10 godina, čak 50% sindikalista smatralo je da sindikati nemaju nikakve veze s antidiskriminacijskom politikom, dok se danas ta brojka ipak kreće oko 20%. Smatra da je za daljnji napredak potrebno više educirati i LGBT zajednicu o radničkim pravima, ali i same sindikalne povjerenike o LGBT problematici, ističući konkretna područja poput plaćenog dopusta za sklapanje životnog partnerstva, provođenje seminara i edukacija, razmjenu iskustava i dobrih praksi, itd.
Nikola Zdunić započeo je svoje izlaganje slučajevima diskriminacije kojima se bavila udruga Zagreb Pride. Riječ je o slučajevima gdje je osobama odbijeno produljenje ugovora o radu zbog saznanja o njihovoj seksualnoj orijentaciji (u prvom slučaju) tj. saznanja da je djelatnik u istospolnoj vezi (u drugom slučaju). U trećem slučaju osoba je u jednom odvjetničkom uredu doživjela mobbing i diskriminaciju na osnovi rodnog identiteta i izražavanja te je bila prisiljena na sporazumni otkaz ugovora o radu. Osim toga, pozvao se i na poražavajuće podatke iz istraživanja Zagreb Pride-a uz zaključak o malom broju prijava u odnosu na velik broj slučajeva diskriminacije. Napokon, istaknuo je kako su “mlade LGBTI osobe posebno ugrožene i dvostruko diskriminirane” s obzirom na opći trend povećanja broja ugovora na određeno, što dovodi do toga da je poslodavcima neproduljivanje ugovora mladoj LGBTI osobi “lako rješenje”.
Za kraj, Nina Čolović iz AUT-a naglasak je stavila na višestruko marginalizirane osobe koje se nalaze izvan sustava institucionalne i pravne zaštite, ističući probleme LGBTIQ beskućnika/ca i osoba koje se bave nezaštićenim oblicima rada. U tom kontekstu, posebno je naglasila problem seksualnog rada u kojem su visoko zastupljene trans osobe, kao i količinu nasilja s kojom se te osobe susreću od strane institucija — bilo da je riječ o policijskoj represiji ili pak pravnom nepriznanju spola. Također, istaknula je problem straha od autanja na radnom mjestu koji onemogućava solidarno djelovanje i organiziranje s drugim zaposlenicima unutar sindikata. Navela je i podatke istraživanja koje je provela inicijativa Za rad spremne o velikom broju mladih koji se zbog nemogućnosti financijskog osamostaljenja oslanjaju prije svega na obiteljsku i partnersku podršku, zaključivši kako ta potpora u slučaju LGBTIQ osoba često izostaje. Istovremeno, smatra Nina, “problem nasilja u LGBTIQ vezama i dalje se ne adresira dovoljno”. Kada je pak riječ o transženama i transfemininim osobama, osvrnula se na činjenicu da autonomne i sigurne kuće za njih često nisu otvorene ili pak ne uspijevaju supstancijalno integrirati njihove potrebe.
Nina je ujedno dala i prikladan zaključak panelu pozivom na veću suradnju aktivistkinja i aktivista sa sindikatima, ali i s akademskom zajednicom, te isticanjem važnosti “stvaranja spona povjerenja s najranjivijim članovima i članicama zajednice”. Potrebno je raditi na informiranju LGBTIQ osoba o njihovim radničkim pravima, ali istovremeno i na edukaciji sindikata o specifičnim problemima te zajednice i važnosti sindikalnog antidiskriminacijskog djelovanja. Ovo je tim urgentnije pitanje ako u obzir uzmemo dominaciju neoliberalnog i neokonzervativnog diskursa, kao što je istaknuo Nikola Zdunić.
