Međunarodni kazneni sud (ICC) donio povijesnu presudu proglasivši 21. ožujka bivšeg potpredsjednika Konga, Jeana-Pierrea Bembu, krivim za ubojstvo, silovanje i pljačku u Srednjoafričkoj Republici za vrijeme ratnih sukoba 2002. i 2003. godine. Ova odluka je povijesna zbog dva važna razloga. Kao prvo, ICC je prvi put osudio nekog zapovjednika zbog onoga što su činile njegove trupe. Presuda je donešena na osnovi “zapovjedne odgovornosti” prema kojoj vođa kazneno odgovara za zločine koje su počinili vojnici kojima je bio nadređen. No, možda je još važnije to što je ICC prvi put presudio za silovanje i rodno zasnovano nasilje. Drugim riječima, zapovjednik je kazneno odgovoran za silovanja koja su počinili njegovi vojnici.
Jednoglasna odluka Raspravnog vijeća predstavlja značajan iskorak Međunarodnog kaznenog suda i prekretnicu u međunarodnom pravu. No, također naglašava koliko je važan rodni diverzitet sudaca/kinja kada se radi o procesuiranju i utvrđivanju odgovornosti vođa za počinjene zločine. Ovim vijećem su predsjedale tri sutkinje i donijele presedansku odluku – to što su žene vjerojatno je dovelo do presedana.
Dokaz da je rodni diverzitet važan
Premda je ovo prva presuda ICC-a za silovanje, nije prvi put da su se međunarodni sudovi bavili rodno zasnovanim nasiljem. No, razumijevanje važnosti da se borci i zapovjednici proglase odgovornim za rodno zasnovano nasilje sporo je napredovalo. Zagovaratelji/ce snažnijeg stava prema rodno zasnovanom nasilju u međunarodnom kaznenom pravu često ističu raspravu sutkinje Navanethem Pillay i tužiteljstva tijekom suđenja Jean-Paulu Akayesu na Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu. Optužnica za Akayesu, lokalnog političara pod čijom je jurisdikcijom provođen genocid nad Tutsijima, u početku nije uključivala optužbe za seksualno nasilje. No, nakon nekoliko svjedoka/inja koji su svjedočili o ogromnim razmjerima silovanja i seksualnog nasilja koje su počinili optuženik i oni kojima je zapovijedao, sutkinja Pillay – jedina žena u Raspravnom vijeću za taj slučaj – dovela je u pitanje odluku tužiteljstva da ne uključi seksualno nasilje kao zločin protiv čovječnosti.
Nekoliko grupa koje se bore za prava žena otišlo je korak dalje, te su iskoristili pravo ulaganja mišljenja ‘prijatelja suda’ (tzv. amicus curae) u kojemu su detaljno obrazložili važnost uključivanja seksualnog nasilja pod nadležnost međunarodnog suda. Intervencija je bila uspješna: danas je ‘slučaj Akayesu’ poznat ne samo po tome što se radi o prvoj presudi međunarodnog suda nekoj osobi za genocid, već i po tome što je sud prvi put silovanje i seksualno nasilje okarakterizirao kao zasebne zločine protiv čovječnosti. Profesorica Louise Chappell sa Sveučilišta New South Wales, analizirajući ovu presudu primijetila je: “Ovom presudom žene su prepoznate kao individue i kao pripadnice grupe, a ne samo po svojoj reproduktivnoj ulozi. Međunarodno pravo konačno tretira žene kao multidimenzionalana ljudska bića”.
Ova odluka koja je relativno rano donešena u radu ICTR-a, objašnjava zašto je ICTR postao predvodnikom u utvrđivanju seksualnog nasilja i rodno uvjetovanih zločina kao ozbiljnog kršenja međunarodnog prava koje treba sudski progoniti na najvišoj međunarodnoj razini. Kada se 2014. ICTR bio spreman da privede kraju svoje zadnje slučajeve i prestane s radom, objavili su vodič najboljih sudskih praksi, zasnovanih na njihovim iskustvima, u istraživanju i procesuiranju seksualnog nasilja.
Vodič od 138 stranica predstavlja važnu ostavštinu ICTR-a, no vjerojatno ne bi postojao bez sutkinje koja je u pitanje dovela zanemarivanje slučajeva silovanja unatoč brojnim dokazima o njihovom postojanju.
Danas, za vrijeme čitanja sažetka presude protiv Bemba, teško je bilo ignorirati činjenicu da su postupak nadgledale tri sutkinje: Sylvia Steiner iz Brazila, Joyce Aluoch iz Kenije i Kuniko Ozaki iz Japana. Sve tri su iznimno uspješne i cijenjene sutkinje s iznimnim pravničkim karijerama kako u svojim državama, tako i na međunarodnoj sceni.
Slušajući presudu u kojoj sud ne samo što je utvrdio silovanje brojnih žena i muškaraca od strane vojnika pod zapovjedništvom Bemba, već i to da je seksualno nasilje bilo način ratovanja (modus operandi) Pokreta za oslobođenje Konga (Movement for the Liberation of the Congo – MLC) – postrojbi kojima je zapovijedao Bembo – ne možemo se ne zapitati bi li vijeće od tri muškarca došlo do istog zaključka.
Međunarodno kazneno pravo napravilo je velike korake u posljednjih 20 godina u prepoznavanju stvarnih povreda i trauma koje seksualno nasilje ostavlja na svojim žrtvama kao i u borbi protiv stoljećima utvrđenih normi prema kojima je silovanje bilo shvaćeno kao nesretna, ali prihatljiva ratna okolnost. Od samih početaka ICTY-a i ICTR-a (Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju), žene su bile te koje su predvodile kampanju za promjenu ovakvog uvriježenog stajališta. Tako su i danas žene stvarale povijest proglasivši Bembu krivim za silovanje i kao ratni zločin i kao zločin protiv čovječnosti koje su počinile postrojbe kojima je zapovijedao.
Mnogi ovu presudu vide kao pobjedu za žene, no to je doista pobjeda za sve koja još jednom pokazuje kako je važna politika inkluzivnosti na međunarodnoj pravnoj sceni, ne samo zbog ugleda međunarodnih kaznenih sudova. Već i za uspješno vršenje funkcije tih sudova – a to je provođenje pravde.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
