Više od stotinu znanstvenika i znanstvenica potpisalo je otvoreno pismo u kojem pozivaju na toleranciju. solidarnost i humanost spram izbjeglica umjesto predrasuda i ksenofobije: razumnost, odgovornost i objektivnost u medijskom i javnom sagledavanju te prikazivanju izbjegličke problematike; sustavno informiranje i senzibiliziranje javnosti te službeno očitovanje nadležnih državnih tijela o aktualnoj situaciji: javnu i stručnu raspravu o ovoj temi; jačanje sustava pružanja izbjegličke zaštite, pružanje podrške i pomoći izbjeglicama.
Pismo znanstvenika i znanstvenica prenosimo u cijelosti:
Svakodnevno svjedočimo medijskim izvještajima o stradanjima ljudi koji u izbjegličkim kolonama u našemu bliskom susjedstvu pokušavaju pronaći priliku za siguran i bolji život za sebe i svoju djecu. Osim osnovnog problema zadovoljavanja primarnih životnih potreba, na tom svom putu ugroženi su brojnim preprekama i otežavajućim okolnostima kojima se nastoji spriječiti njihov ulazak u (ili prolazak kroz) europske zemlje. Sve to zapravo dodatno pojačava patnju i stradanja tih ljudi koji su morali napustiti svoje domove u potrazi za sigurnošću. S obzirom na medijski diskurs u kojemu se uglavnom govori o migrantima, upozorili bismo da je riječ o prisilnim migrantima. Svi su oni bili natjerani bježati iz svojih domova zbog spleta okolnosti i razloga koji se tiču političke, ratne i vojne ugroženosti, borbe za goli život te ekonomske depriviranosti koja je uzrokovana tim faktorima, kao i sve razornijim posljedicama klimatskih promjena. Stoga oni de facto jesu izbjeglice, a ne “avanturisti”, “dezerteri”, “lažne izbjeglice”, “kriminalci” i “teroristi”, kako se ponekad može čuti u iskrivljenim prikazima medijâ i nekih političara.
Nažalost, sve se više, ne samo u hrvatskome nego i u ostalim europskim društvima, mogu čuti i pročitati izjave koje su usmjerene protiv migranata i izbjeglica, a kojima se dodatno potpiruje atmosfera straha, netolerancije, ksenofobije i isključivanja. Takvi prikazi i diskursi dodatno stvaraju prakse neprijateljstva, govora mržnje i diskriminacije prema izbjeglicama, njihovu dolasku te u krajnjoj posljedici mogu voditi i do otvorenog nasilja prema tim ljudima u nevolji, unutar zajednica kroz koje tranzitiraju ili u kojima bivaju smješteni. Kako u posljednje vrijeme možemo čuti o potencijalnome masovnom dolasku izbjeglica i na hrvatske granice, ovim pismom želimo raščlaniti neke od predrasuda i mitova koji se tiču izbjeglica i migranata te kao građani i kao članovi znanstvene zajednice pozivamo na toleranciju, solidarnost i humanost prema njima.
Svrha ovog pisma jest upozoriti na rizike koji mogu nastati od iskrivljenih predodžbi u vezi s dolaskom izbjeglica u zemlju primitka. Iako istraživanja pokazuju da hrvatsko društvo ne iskazuje ekstremne oblike ksenofobije po tom pitanju, ipak se na forumima internetskih portala može naći mnoštvo komentara koji potiču na etničku i religijsku netoleranciju, pa čak i na otvoreno nasilje prema izbjeglicama. U trenutačnoj situaciji to može samo voditi do daljnjega radikaliziranja javnoga mnijenja. Stoga smatramo da je, između ostaloga, nužno i službeno očitovanje nadležnih državnih tijela koje bi informiralo građane o novonastaloj situaciji, o uzrocima dolaska, potrebama i pravima izbjeglica te pridonijelo atmosferi solidarnosti prema njima u hrvatskom društvu. Nažalost, u posljednje se vrijeme od pojedinih domaćih političara mogu čuti uskogrudni, ksenofobični i islamofobični stavovi prema pitanjima aktualne tzv. ‘izbjegličke krize’. Podsjećamo navedene aktere da je njihovo djelovanje ključno u formiranju javnoga mnijenja te da stoga imaju posebnu moralnu i političku odgovornost u odnosu prema ovim pitanjima.
Želimo upozoriti da pojedini vrlo tendenciozni i populistički medijski prikazi odašilju pogrešnu i lažnu sliku koja može poticati moralnu paniku među stanovništvom i voditi dehumanizaciji samih izbjeglica i njihovoj kriminalizaciji. Važno je da se više čuju glasovi koji pozivaju na razumnost, odgovornost, humanost i objektivnost. Stoga je potrebno više medijskih priča, izvještaja i reportaža u kojima su zastupljeni i glasovi onih koji rade izravno s izbjeglicama (humanitarne i vjerske organizacije, organizacije civilnog društva, lokalne vlasti i zajednice u kojima su smještena prihvatilišta za tražitelje azila) kao i glasovi samih izbjeglica, koji su već prije ostvarili pravo na zaštitu i svoju sigurnost pronašli u hrvatskome društvu. Podsjećamo kako su tijekom prošlogodišnjih stradanja uslijed katastrofalnih poplava same izbjeglice i tražitelji azila bili ti koji su nesebično svojim radom i volontiranjem pomagali zajedno s hrvatskim građanima u pakiranju i slanju humanitarne pomoći, pa čak i izravnim akcijama spašavanja postradaloga stanovništva.
U okolnostima ljudskoga stradanja djelatnici Crkve i drugih vjerskih organizacija koji rade s izbjeglicama odašilju vrlo pozitivne poruke koje pozivaju na solidarnost, toleranciju, pomoć i brigu za izbjeglice. Vrijedan je i primjer pozitivnoga odnosa lokalne vlasti i zajednice grada Kutine, u kojem je smješteno jedno od dva postojeća prihvatilišta za tražitelje azila u Hrvatskoj, koji potvrđuje prakse dobrog suživota s tražiteljima u tom gradu, razbijajući mitove kako je prisutnost tražitelja azila vodila većim stopama kriminala, porastu broja bolesti i slično. Kutina je primjer dobre prakse – tolerancije i humanosti, koju može slijediti i ostatak Hrvatske. Različiti akteri uključeni u sustav pomaganja izbjeglicama i rada s njima trebaju imati odgovornost informiranja javnosti, no i nadležna ministarstva trebaju se aktivnije uključiti u dodatno informiranje i senzibiliziranje javnosti u vezi s ovom problematikom.
Istraživanja su pokazala da su za promjenu stavova stanovništva bitni načini na koje državni kreatori javnoga mnijenja formiraju državne i javne politike prema izbjeglicama. Jednako bitan faktor jest i osobno iskustvo raseljenosti, kao i osobna upoznatost s tražiteljima azila i izbjeglicama. Stoga su bolja informiranost, kritičko promišljanje i upoznatost s izbjeglicama osobno ili njihovim sudbinama najbolja prevencija ksenofobnih stavova i ponašanja. Kao znanstvenici, istraživači, akademici, znanstveni djelatnici i studenti nastojimo razvijati i njegovati kritičko mišljenje utemeljeno na znanstvenim činjenicama i dokazima. U okolnostima ove izbjegličke krize, koja je ujedno zbog mjera dizanja zidova i slanja vojske na ljude i kriza humanosti te kriza proklamiranih europskih vrijednosti, jačaju ekstremistički stavovi te atmosfera straha, panike i opasnosti. Sva migrantska i izbjeglička tematika kao i postraseljenički i postimigracijski fenomeni moraju biti odstrašćeni od visokih tenzija i programatskih diskursa bilo koje vrste. U tome je politička i šira društvena odgovornost i nas znanstvenika, da se, utemeljeno na činjenicama, pokrene javna i stručna rasprava o ovoj problematici kojoj svjedočimo i koja će, po svemu sudeći, nastaviti biti permanentno stanje i obilježje našega društva i društava u našemu okruženju.
Stoga kao znanstvenici pozivamo na umjerenu i odmjerenu retoriku svih uključenih u raspravu o ovoj temi, na objektivan i netendenciozan način, bez širenja straha i panike, već kroz jačanje tolerancije i solidarnosti. Pozivamo također na proaktivan i pozitivan stav svih aktera koji rade s izbjeglim ljudima u nevolji i prezentiranje pozitivnih primjera u praksi te na kritičko promišljanje, empatiju, razumijevanje i podršku šire javnosti. Smatramo da Hrvatska ima moralni imperativ djelovati asertivno prema izbjeglicama koje danas pokušavaju pronaći zaštitu, ne samo zbog europskog i međunarodnog prava koje je preuzela, nego i s obzirom na naše donedavno iskustvo prognaništva i izbjeglištva kada su naši građani jednako dobivali zaštitu i nailazili na otvorena vrata u drugim europskim i izvaneuropskim zemljama. Također, potrebno je ojačati sustav pružanja izbjegličke zaštite (sustav azila) u Republici Hrvatskoj jer još uvijek postoje brojni propusti i nedorečenosti, posebice u smislu omogućivanja funkcionalnih preduvjeta za integraciju i samostalan život od trenutka kada im je odobrena zaštita ili kada putem sustava kvota bude omogućen njihov prihvat, za što smatramo da Hrvatska ima dovoljno kapaciteta, iskustva i volje.
I na kraju, usprkos brojnim socioekonomskim problemima u Hrvatskoj koji za posljedicu imaju iseljavanje hrvatskih građana ne smijemo zaboraviti ni na potrebe izbjeglica koje sada dolaze i traže našu pomoć jer ta dva fenomena nisu u uzročno-posljedičnoj vezi. Poučeni iskustvima humanosti i nesebičnosti kakve su iskazane izbjeglicama devedesetih godina 20. stoljeća, kao i primjerima zajedništva, pomaganja i solidarnosti u raznim kriznim situacijama poput prošlogodišnjih poplava, pružimo pomoć i podršku osobama koje svoju priliku za novi život traže prelazeći preko hrvatskoga teritorija ili ostajući na njemu. Potrebe izbjeglica jesu velike, posebice u aspektu pružanja psihosocijalne pomoći i podrške. Osim pružanja stručnih i institucionaliziranih oblika pomoći i građani mogu učiniti puno i najobičnijom ljudskom gestom podrške izbjeglicama. Izazovi koji slijede pred nama su brojni, ali čvrsto vjerujemo rješivi te pozivamo građane i članove znanstvene zajednice na veći angažman oko upoznavanja izbjeglica i izbjegličke problematike.
Otvoreno pismo možete potpisati ovdje.
