Zavodi za socijalni rad imaju ključnu ulogu u zaštiti žena koje su preživjele intimno partnersko nasilje. One se godinama žale na rad Zavoda, a udruge koje pružaju podršku ženama godinama ih oštro kritiziraju. Priča naše Ramone s početka ovog serijala ukazuje na propuste Zavoda u zaštiti žena od nasilja, a njena priča jedna je od mnogih.
“Prijavljivala sam Czssu bili su još̌ gori prema meni i djeci. Policija nije reagirala jer mi nije ništa fizički napravio”
“Prijavila i u obiteljski centar i u centar za socijalnu skrb i rečeno mi je da se trebam zbog djeteta (3.g.) truditi da će biti bolje.”
“Naivno sam vjerovala da će mi sustav pomoći, i zaštititi mene i dijete. Ismijavali su me i zastrašivali, prijetili oduzimanjem djeteta. Uporno forsirali susrete s ocem iako otac nije bio suradljiv a kasnije je postao i bezobrazan prema Centru i nadzoru.”
Ova su samo neka od svjedočanstva iz Istraživanja Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ) iz 2024.godine. Njih podupire i nalaz u kojem čak 44 posto sudionica istraživanja navodi “da su u nekom trenutku prilikom postupanja Zavoda imale dojam ili im je izravno rečeno da su njihove prijave lažne, odnosno da im se ne vjeruje”.
Očito je, možda i nepotrebno, istaknuti da nisu sve žene imale dojam nepovjerenja i da Zavodi u određenoj mjeri ispunjavaju svoju ulogu zaštite žena od nasilja. No, s obzirom na učestalost nezadovoljstva žena tretmanom u Zavodima, kritikama specijaliziranih servisa i s obzirom na temu kojom se ovdje bavim, fokus je na neadekvatnom postupanju institucija, odnosno Zavoda za socijalni rad.
Kako je cilj ovog serijala naći neuralgične točke u postupanju institucija i iznaći potencijalna rješenja na obostranu korist žena i svih dionika, kao imperativ sam postavila razgovore sa svim akterima. Za ovaj tekst na žalost, nisam uspjela ostvariti taj zahtjev. Obratila sam se Hrvatskom zavodu za socijalni rad (HZSR), a odgovorila mi je Služba za odnose s javnošću iz koje su me zamolili više detalja i okvirna pitanja kako bi mogli pronaći “najprimjereniju osoba za razgovor na ovu temu”. Odgovorila sam ponudom formata razgovora po njihovom izboru, objasnila koncept novinarstva usmjerenog na rješenja, poslala tekst koji se bavio postupanjem policije i okvirna pitanjima koja se naslanjaju na provedena istraživanja. Nisam postavila rok.
Nakon toga mi je odgovoreno: “nažalost trenutačno nismo u mogućnosti osigurati sugovornika.” Ranije sam se HZSR-u obraćala vezano uz postupanje Zavoda u slučaju femicida u Slatini, a taj je upit ostao bez ikakvog odgovora. Nerespozivnost na razgovor koji ne bježi od dobro detektiranih propusta, ali prije svega traži dijalog i konstruktivna rješenja, smatram izrazito indikativnim.
No, serijal ide dalje pa sam prihvatila tišinu kao sugovornicu Zavoda i razgovarala s Valentinom Andrašek iz AŽKZ i Lorenom Zec iz SOS- Rijeka.
Nerazumijevanje mehanizama i dinamike nasilja
Prema ranije spomenutom Istraživanju AŽKZ, dio sudionica smatra da u postupanju djelatnika:ca Zavoda nema dovoljno razumijevanja za kontekst u kojem se nasilje događa i obrasce nasilja koji ga u odnosu čine kroničnim stanjem. Pokazuje se da i u Zavodima, kao i kod policije, nedostaje dubinsko razumijevanje mehanizama i dinamike nasilja, prisilne kontrole. Valentina Andrašek tvrdi da je fokusiranost na određeni nasilni događaj, posebice fizičko nasilje češće slučaj kod policije i sudova dok u Zavodima idu dublje od toga i pokušavaju razumjeti kontekst. Ipak, smatra da nedostaje dubinskog znanja o mehanizmima i dinamici nasilja, prisilnoj kontroli i razumijevanju traume.
Naglašava da je još uvijek prisutan nedostatak razumijevanja zašto je ženama nekad teško djelovati, zašto im je teško otići i zašto se vraćaju, a i kad odu, nedovoljno se prepoznaje opasnost postseparacijskog nasilja i mehanizmi prisilne kontrole u nasilju nakon razdvajanja. Osim toga, još uvijek su prisutni patrijarhalni stavovi koji imaju različita očekivanja od muškaraca i žena i koji ih različito tretiraju.
Andrašek dalje objašnjava da institucije ne prepoznaju uvijek i dovoljno manipulacije počinitelja koji onda koristeći institucije nastavlja vršiti nasilje. Još uvijek donekle vladaju i predrasude o “savršenoj” žrtvi i počinitelju kao neuglednom. Čest slučaj je da se ponašanje počinitelja koji je ugledan, djeluje brižno i koherentno u svojim izjavama i zahtjevima ne prepoznaje kao manipulativno, dok se nekoherentnost žrtvinih iskaza ne prepoznaje kao posljedica proživljene traume nasilja, već kao manipulacija ili pak labilnost žrtve.
Ovdje moram dodati da su ovakve manipulacije teško razumljive bez dubinskog uvida u kontekst odnosa žrtve i počinitelja i razumijevanja prisilne kontrole. U tom smislu pohvalno je što na Akademiji socijalne skrbi modul o prisilnoj kontroli i razumijevanju traume ispred AŽKZ vode psihologinja Anita Lauri Korajlija i pravnica Marija Ana Brnčić. Porazno ostaje da je ova tema tek izborni modul, a ne obavezni tijekom formalnog obrazovanja i cjeloživotne edukacije.
Lorena Zec upozorava da i kad se prepozna manipulacija počinitelja, sustav nema mehanizme zaštite od te manipulacije. Primjerice, zna se događati da počinitelj na tjednoj bazi prijavljuje žrtvu zbog roditeljskih kompetencija s banalnim primjedbama. Djelatnici:e sustava moraju odgovoriti na svaku takvu prijavu, ali to nemaju gdje adresirati niti se kako zaštititi od manipulacije koja iscrpljuje i žrtvu i sustav.
Skrbništvo je područje najvećih problema u postupanju Zavoda
U suštini, najveći problemi u postupanju Zavoda događaju se u onim slučajevima u kojima žena koja je preživjela nasilje ima dijete/djecu s počiniteljem. S jedne strane, ženama se zamjera ostajanje u odnosu ili vraćanju nasilniku i zbog propusta zaštite djece, dok se s druge strane očekuje suradnja s počiniteljem nasilja oko skrbništva nad djecom. Unatoč izdanoj uputi da se koncept “otuđenja” ne koristi u slučajevima nasilja, postavke ovog koncepta sada se uokviruju kao programiranje i ostaju prisutne u radu Zavoda kroz ideje žena kao manipulativnih, nesuradljivih, onih koje lažno optužuju i okreću djecu protiv očeva. Štoviše, Andrašek ukazuje na to da su tijekom edukacija koje AŽKZ provodi na Socijalnoj akademiji, često postavljana pitanja upravo ona o manipulaciji i lažnim optužbama žena.
Zec upozorava da korištenje ovog koncepta koji očekuje suradnju žrtve s počiniteljem u potpunosti briše realnost postseparacijskog nasilja i zanemaruje učinke tog nasilja na žrtvu i njenu djecu. Problematizira i postavku da je najbolji interes djeteta imati oba roditelja, pri čemu se ne promišlja kakav roditelj jest. Kako osoba koja je intenzivno nasilna prema partnerici ima roditeljske kompetencije – pita se Zec – ako razumijemo da je dijete koje svjedoči nasilju jednog roditelja nad drugim, time i samo žrtva nasilja, kako ne razumijemo da je nasilni roditelj rizik i za dijete?
Andrašek ističe da se najbolji interes djeteta ne može odvojiti od interesa nenasilnog roditelja, u ovim slučajevima majke žrtve nasilja. Razumljivo je, smatra, da djeca mogu voljeti i nasilnog roditelja. No, tijekom i nakon razdvajanja, koje je najopasniji trenutak za ženu i djecu, nužno je osigurati sigurnost. U tom smislu, Andrašek i Zec se slažu da se ne mogu predlagati zaštitne mjere za ženu, a ne i za dijete. Izgradnja bliskog odnosa s osobom koja djetetu i nenasilnom roditelji predstavlja prijetnju, nadodaje Zec, nije i ne može biti najbolji interes djeteta.
Roditeljske strane u slučajevima nasilja naprosto ne bi smjele biti izjednačene, složit će se Andrašek i Zec, što se često radi svrstavanjem nasilnih odnosa u visoko konfliktne odnose. Tako se gubi nerazmjer moći na kojem počiva nasilni odnos i otvaraju mogućnosti za pseudoznanstvene koncepte poput otuđenja ili zahtjeva za ravnopravnim roditeljstvom u slučajevima nasilja.
Ovo izjednačavanje najizraženije je upravo u obiteljskopravnim postupcima kada se odlučuje o razvodu i roditeljskoj skrbi. Stručnjakinje SOS Rijeka provele su analizu pravnog okvira i prakse mjera stručne pomoći i intenzivnog nadzora u ostvarivanju roditeljske skrbi o djetetu u kontekstu rodno uvjetovanog nasilja. Ona je pokazala da mjera nije usklađena s međunarodnim standardima zaštite žrtava rodno uvjetovanog nasilja,ali i da primjena mjere “u praksi dovodi do izjednačavanja položaja žrtve i počinitelja nasilja te zanemarivanja specifične dinamike nasilja, odnosa moći i kontrole koji takve odnose obilježavaju.”
“Određivanje iste mjere prema počinitelju i žrtvi stvara dojam zajedničke odgovornosti za nastalu situaciju, premda se radi o odnosu obilježenom nasiljem i povredom prava jedne strane. Takva praksa ima obilježja sekundarne viktimizacije jer od žrtve zahtijeva dodatno uključivanje u postupke i intervencije sustava upravo zbog posljedica nasilja koje je pretrpjela. Umjesto da joj sustav prvenstveno osigura zaštitu i sigurnost, od nje se očekuje sudjelovanje u mjeri koja se temelji na pretpostavci da je riječ̌ o problemu koji treba rješavati na razini cijele obitelji. Međutim, u situacijama nasilja nije riječ̌ o poteškoći za koju članovi obitelji snose jednaku odgovornost, nego o povredi prava i sigurnosti žrtve, a najčešće i zajedničke maloljetne djece žrtve i počinitelja nasilja”, stoji u analizi.
Pristup utemeljen na razumijevanju traume
Stupanjem na snagu Direktive (EU) 2024/1385, pristup utemeljen na razumijevanju traume postaje obvezujući standard rada sa žrtvama nasilja za države članice Europske unije. Ipak, kroz postojeća istraživanja, svjedočanstva žena, iskustvo rada specijaliziranih servisa i razgovora koje provodim za ovaj serijal, pokazuje se kao jedna od najslabijih točaka sustava zaštite žena od nasilja. Edukacije u području razumijevanja traume ujedno su i jedan od ključnih zahtjeva stručnjakinja koje rade sa ženama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje.
Istraživanje AŽKZ pokazuje da preko dvije trećine sudionica ispitivanja smatra da nisu naišle na razumijevanje posljedica nasilja na njih i njihovu djecu. Andrašek objašnjava da se nerazumijevanje pristupa utemeljenog na razumijevanju traume očituje u nerazumijevanju važnosti kontinuirane podrške i osnaživanja kao dugotrajnog procesa. Kazuje da se empatija i podrška iskazuju se pri prvom dolasku žene, ali ako ne uslijedi postupanje kakvo smatraju da bi trebalo biti, empatiju se gubi. Na neki način ženama se zamjera ako ne prihvate odlazak u sklonište, ako nisu otišle od nasilnog partnera ili su se vratile, što se razumije i kao propust zaštite djece.
Sve to ukazuje na temeljno nerazumijevanje dinamike nasilja, posljedica nasilja i traume. Mjerna jedinica u Zavodima je obitelj, ističe Zec, smatrajući da neminovno postupci fokus stavljaju na očuvanje obitelji, a ne stvarnu podršku žrtvama.
Zato Zec smatra da je u tako posloženom sustavu pristup utemeljen na razumijevanju traume teško moguć. Principi tog pristupa su u konfliktu s procesom procjene koji se paralelno odvija. „Kako od djelatnika:ca Zavoda možemo očekivati bezuvjetnu podršku žrtvi, ako ju se paralelno procjenjuje u vidu njenih roditeljskih kompetencija? I ako paralelno rade s počiniteljem nasilja kojemu isto procjenjuju roditeljske kompetencije i kojem isto trebaju pružiti podršku?“, pita se Zec. Smatra da je nužan preduvjet ostvarenju pristupa utemeljenog na razumijevanju traume odvajanje ovih uloga.
Rad Zavoda odgovornost je Ministarstva
Andrašek i Zec smatraju da Zavodi ne koriste dovoljno široku lepezu mjera koje su im na raspolaganju. Andrašek ističe da se velik teret odgovornosti postupanja stavlja na žrtvu, što za žene često predstavlja stres. S druge strane, događa se da Zavod čak i koči postupanja koja žene pokreću, što je primjer kod mjere stambenog zbrinjavanja, tvrdi Zec. Žena pokrene postupak, ali se zna događati da mjesecima čeka preporuku Zavoda koja je zakonski preduvjet za ostvarivanje prava na prioritetno stambeno zbrinjavanje. SOS Rijeka u ovom trenutku radi s dvije žene koje krajem listopada još uvijek čekaju preporuku koju su tražile prije ljeta.
Sve detektirane probleme u postupanju Zavoda detektira i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova kroz pritužbe koje joj upućuju žene koje su preživjele nasilje. Pravobraniteljica, ipak, smatra da su uočeni propusti pojedinačni i izdvojeni slučajevi, a ne standardna praksa Zavoda. S obzirom na to da pritužbe koje ona prima nisu reprezentativan uzorak i na to da je zaključak Pravobraniteljice u kontradikciji s istraženim iskustvima žena koje su preživjele nasilje, ključno je provesti i dubinsku kako bi se ustvrdilo realno stanje i pojavnost navedenih neuralgičnih točaka sustava.
Žene se boje, ističu obje sugovornice. Ne samo da nemaju povjerenja, već se boje institucije koja bi im trebala biti najveća podrška. I to jest temeljni problem Zavoda. No, kada pričamo o propustima, ne govorimo o stručnjakinjama koje rade u Zavodima, tvrdi Zec, već sustavu i sistemskim propustima gdje ona, kao feministkinja, smatra da su osobe koje rade u Zavodima isto žrtve tog sustava.
Sustav se urušio i to ne samo za žrtve nasilja. Nužna je dubinska analizira i potpuno rekonstrukcija što je odgovornost nadležnog Ministarstva. Ovdje ističem da je uloga stručnjaka:inja koji rade u Zavodima nevjerojatno zahtjevna i nezahvalna, u istom danu moraju se vrlo brzo prebacivati između ekstremno različitih korisničkih skupina, često u kriznim situacijama.
U tom smislu, na tragu rješenja koja su proizašla iz razgovora o postupanju policije, moguće rješenje i za Zavode je uspostavljanje specijalističkih odjela, primjerice odjela za žrtve kapacitiranim visokospecijaliziranim stručnjacima:kinjama. To je, naravno moguće tek nakon kapacitiranja u vidu ljudskih resursa, dovoljnog broja radnika:ca koji neće biti preopterećeni:e brojem slučajeva, osiguravanjem sustava podrške i supervizije za stručnjake:inje u Zavodima te kapacitiranjem u vidu znanja, u ovom konkretnom kontekstu za razumijevanje prisilne kontrole i traume. Osim toga, na kraju priče uvijek dolazimo i do međusektorske suradnje.
Cijeli sustav mora odraditi svoje i odgovornost nije samo na jednoj instituciji, ističe Andrašek. Ako jedna karika u sustavu zaštite žena padne, pada cijela priča zaštite žena od nasilja.
*Pitanjem gdje i kako pada karika pravosuđa, bavit ćemo se u sljedećem nastavku.
Prvi tekst serijala nalazi se OVDJE, a drugi OVDJE.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
