U svakoj od mojih veza došlo bi vrijeme kad sam morala objasniti da ne nosim bikini. Sviđa mi se moje tijelo, ali prevrćem očima kad moje romantična strana protestira da bih dobro izgledala u bikiniju. Moja romantična strana bi to doduše trebala i znati, jer me je vidjela u donjem rublju. Objasnila sam samoj sebi da nošenje bikinija u javnosti izgleda kao nošenje donjeg rublja u javnosti. Ja jednostavno ne želim biti toliko gola na otvorenom. To ima smisla onima koji me dobro poznaju – često mi je hladno i uvijek sam pokrivena nečim, i rijetko ikad skidam cipele prije negoli dođe vrijeme za spavanje. Uživam u iznenađenim izrazima na licima muškaraca svaki put kad mi skinu grudnjak i zatim otkriju da su moje grudi za dva broja veće negoli se doimaju ispod odjeće. Za mene, iskustvo izlaganja je prekrasno, ali kad ja to činim, onda učinim sve odjednom: izlažem srce, um i tijelo.
Moj izbor da ne nosim oskudnu odjeću nije donesen stoga što osuđujem žene koje to čine. Niti dolazi iz želje da dobijem manje seksualne pozornosti, što je sreća zapravo, jer iz svog iskustva mogu reći da zapravo dobijam više pozornosti kad se ne odijevam seksi (poput primjerice kad imam gripu i skočim do trgovine po lijekove i sok od jabuke u trenerci). Naravno, stranci na ulici (i nadam se moji poslodavci) me vjerojatno vide kao cjelovitu, zdravu pojavu, a prijatelji me pak zovu “deda” u čast mojoj kolekciji prevelikih vesti i cipela koje se kopčaju sve do vrha.
Braniteljima silovatelja gdjegod bili: Ja sam najbolji primjer žene čija seksualna aktivnost ni na koji način nije povezana ili predstavljena njezinim izborom odijevanja.
To je točno: ja sam droljasta. Promiskuitetnija sam od svih svojih prijatelja. Moj nedavni prijelaz u monogamnu vezu bio je teška prilagodba, budući da sam više od godine dana bila single i ne duže od dva tjedna bez seksa. Spavala sam s više od jedne osobe u razmaku od 12 sati, a to ne uključuje i trojac koji sam imala na Noć Vještica (trijezna, usput budi rečeno). Ne kažem ovo kako bih se hvalila, već kako bih dočarala sliku, stvarnost svog ponašanja. Dok sam ja potpuno suglasna sa svojim izborima, svjesna sam činjenice da moje seksualno ponašanje ograničava količinu ljudi koji će me shvatiti ozbiljno, koji će spavati sa mnom ili izlaziti sa mnom.
Vrlo je lako biti povrijeđena “drolja-sramom” kad dođe u obliku lažnih optužbi, ali obzirom da sam seksualno promiskuitetna, svaki put kad se neka žena negdje iz nekog razloga nazove droljom ja se uvrijedim i posramim kao da sam napadnuta izravno.
Svaki put kad se neka žena nazove droljom, ja se osjećam zbog svojih životnih izbora vezanih uz moje tijelo, neovisno koliko su sigurno i odgovorno ti izbori donešeni, poput prljave i odvratne osobe koja nije vrijedna poštovanja.
Vratimo se u listopad 2011. godine. Taman sam izašla iz duge veze i počela sam provoditi vrijeme sa strancem koji je uzeo sobu u podnajam u prijateljevu stanu. Tada još nisam u potpunosti prekinula odnose sa svojim bivšim, i po prvi puta u svom životu sam se našla u situaciji da spavam sa dva muškarca u isto vrijeme. Osjećala sam se toliko krivom zbog toga, toliko droljasto, da čak i nakon što me je taj stranac pijan prisilio na seks, ne samo da ga nisam prijavila, već sam ga i nastavila viđati sve dok se nije vratio u svoju domovinu, nekoliko tjedana kasnije.
Ovo je još jedan primjer vrlo stvarne opasnosti “drolja – srama”. Toliko sam ga internalizirala da nisam poštovala ni vlastito pravo da kažem “ne”, i pokušala sam ga maknuti sa sebe, i kad nisam u tome uspjela, samo sam ležala tamo i tupo gledala u zid misleći u sebi: ” dakle ovakav je to osjećaj”.
Nisam bila djevica, ali to je bio dan kad sam se osjećala kao da sam izgubila djevičanstvo. Neko vrijeme nalazila sam se u situacijama kad mi se reći “ne” činilo potpuno beskorisnim – napokon, bilo je beskorisno kad sam to rekla čovjeku koji je tvrdio da me voli. Bila sam paralizirana, dozvoljavala stvarima da mi se dogode, dozvoljavala muškarcima da me diraju kako su željeli. Nisam bila u stanju maknuti se od moje dugotrajne veze jer je on bio jedini muškarac za kojeg sam vjerovala da me ne objektivizira, a kad sam i njega u konačnici izgubila, nije više ostao nitko kome sam mogla vjerovati.
To je ta stvar kad dotakneš samo dno. Kad više nemaš nikoga kome možeš vjerovati, moraš naučiti vjerovati samoj sebi. Kad sam rekla svom bivšem što se dogodilo, pitao me zašto nisam vrištala. Istina je da sam bila posramljena, čak i u tom trenutku, što sam dozvolila da se to uopće dogodi. S vremenom sam shvatila da što sam duže krivila samu sebe za to što mi se dogodilo, to sam se bespomoćnije osjećala. Malo po malo, počela sam vraćati snagu koju sam izgubila te noći. Počelo je malim koracima, odbijajući primjerice otići u stan gdje se to dogodilo. Počela sam si postavljati izazove, našla bih se usred predigre i zatim zakopčala hlače i otišla sa osmijehom na licu. Morala sam si dozvoliti “NE” kako bih mu povratila značenje i osnažila se dovoljno da opet mogu reći “DA”. Sad, svaki put kad odlučim spavati s nekim, neovisno o okolnostima i jesam li ili nisam već spavala s tom osobom, osjećam se jačom znajući da je to moja odluka. Svaki put kad kažem “da”, podsjećam se da nitko neće nikad više imati pravo ponašati se prema meni na način da se opet osjetim prljavo.
Prevela i prilagodila Ana Marković
