Prošlog je petka u prepunoj knjižnici Bogdan Ogrizović u centru grada održana promocija knjige “Znam li ja gdje živim” autorice Aide Bagić, spisateljice bogatog i nadasve raznovrsnog profesionalnog i životnog iskustva.
Aida Bagić je izdala zbirku pjesama “Ako se zovem Sylvia”, a pjesme i priče objavljivala u uglednim časopisima, na radiju, u dnevnim novinama, različitim portalima, u spomenaru svoje nećakinje i na zidovima zahoda u sklopu spisateljskog festivala. Pjesme su joj prevedene na njemački, engleski, poljski i slovenski jezik. U slobodno vrijeme vježba jogu i uči trčati, kaže bilješka o autorici na posljednjim stranicama knjige “Znam li gdje živim”, prvoj proznoj knjizi autorice u formi zbirke od dvadeset i devet tekstova.
Tekstovi su to o toleranciji s najrazličitijih aspekata, kojima su glavni likovi često bića ograničena prava glasa, potlačeni u društvu radi svoje različitosti ili nemoćni sami se izboriti za sebe.
Dječaci koji se igraju s lutkama, ozlijeđeno mače ostavljeno uz potok, mlada djevojka koju obitelj tjera na udaju, brucošica u raljama sveučilišnog profesora šovinista, šnicla koja želi biti tele, žena koja promišlja svoj identitet… Kroz pripovijedanje autorice, ova bića dobivaju pravo glasa (pa i životinje, kroz personifikaciju) a uz minimum intervencije okoline kroz društveni angažman, ili snagu pronađenu unutar njih samih, ta bića prestaju biti tragični likovi, što predstavlja ključni moment za osobnu transformaciju.
Pripovjedačica u tekstovima propituje odnos tradicije i prava na vlastiti izbor, vodeći pritom čitaoca na uzbudljivo, intimno putovanje vremenom i prostorom, kroz različite kontinente i kulturna podneblja, prikazujući kako ljude neovisno o njihovoj rasi, spolu ili seksualnoj orijentaciji, muče slične, univerzalne, ljudske dileme no istovremeno pokazujući kako katkada pripadnici većine odnosno poštivatelji tradicije (koji samo zbog pripadanja većini imaju moć a tradicija često ne odgovara na potrebe modernog čovjeka) ne mogu ni naslutiti s kakvim se teškoćama onaj tko ne pripada većini svakodnevno mora nositi.
“U knjizi nema ekstremističkih situacija poput pljačke, otmice ili nekog drugog nasilnog čina”, rekao je na promociji knjige urednik Davor Šišnović, “no čini se kako istinski razumjeti drugoga predstavlja zapravo najveći ekstrem u današnjem društvu” zaključio je.
Opisujući stvarnost poput ponajboljih pisaca realizma, poetično i s mnogo detalja koji kod čitaoca stvaraju sinestetički doživljaj, autorica oslikava svakodnevne situacije (poput vožnje tramvajem gdje dolazi do svađe između putnika i putnica oko prava na sjedenje) s dozom profinjenog humora koji katkada prelazi u ironiju, no nikada ne osuđuje. Dobro mjesto za bijeg od surove stvarnosti jest i mašta, koju pripovjedačica obilato koristi u situacijama kada misli da je ograničen njen prostor za društveno djelovanje.
Poput junaka filma Veliki Gatsby koji se trenutno prikazuje u hrvatskim kinima, autorica se pita može li se sretan trenutak s voljenom osobom iz prošlosti dohvatiti i nastaviti u sadašnjosti, priznaje da ni sama ne zna kako je i gdje on odlepršao no priče ostavlja otvorenima i ne brza sa zaključcima i ne zatire ih pepelom, prema riječima druge urednice izdanja, Irene Matijašević. No, za razliku od Jaya Gatsbya, manje je optimistična u vezi budućnosti, svjesna je prolaznosti života i žutila koje se neprimjetno nastanjuje na ostarjelim licima i tijelima.
Aida Bagić nam u svojim pričama indirektno daje recept dobrog življenja, krajnju opoziciju ravnodušnosti koju predstavlja praćenje prirodnog impulsa u svima nama koji nas navodi na društveni angažman i toleranciju. Nakon što su postali svjesni vlastitog utjecaja na svijet koji ih okružuje, čitateljice i čitatelji ne mogu ostati ravnodušni na pročitano, žele svijet učiniti boljim mjestom i povezati se u jednu cjelinu s ostalim živim bićima.
Autorica pritom ne negira postojanje i drugih impulsa koji nas ostavljaju pasivnima ili čak pretvaraju u agresore. Bitno je razlučiti koji poriv želimo njegovati, kao u priči o starom Indijancu koji svom unuku tumači priču o postojanju dobrog i zlog vuka u svakom čovjeku, a koji će pobijediti ovisi o tome kojeg se više hrani.
“Kada bismo u čitanje “Znam li gdje živim” ušli bez znanja o autoru ili autorici zbirke, samostalno kreirajući njegov/njen profil iz pročitanih priča, zaključili bismo da se radi o najboljem biću koje hoda zemljom, u kojem nema ni trunke zla”, zaključio je Šišnović.
Knjiga “Znam li gdje živim” poučno je, duhovito i poticajno štivo koje jednako lako razbuđuje i poziva na djelovanje kao što i opušta čitateljice i čitatelje svojim pitkim, razumljivim a istovremeno visoko poetičnim stilom pisanja.
