Sredinom lipnja završio je dvosemestralni program Mirovnih studija – neformalnog obrazovanja za mir i aktivne građane i građanke koji se temelji na vrijednostima izgradnje mira, ljudskih prava i nenasilja. Provodi se u organizaciji Centra za mirovne studije u Zagrebu u kontinuitetu od 1997. godine.
Jedan od kolegija na Mirovnim studijima bio je i Feminizam – politika – ekonomija koji je vodila Ankica Čakardić. Na zadnjem predavanju tog kolegija, a ujedno i zadnjem predavanju Mirovnih studija, Ankica je dovela gošće i goste aktiviste koji/e u posljednjih nekoliko godina ‘drmaju’ aktivističkom scenom (prvenstveno) Zagreba, a u središtu njihovog djelovanja je rodna ravnopravnost i radnička prava.
Za rad spremne i Libela
Svjetlana Knežević je tako predstavila inicijativu Za rad spremne i Libelu.
Inicijativa Za rad spremne nastala je u sklopu regionalnog projekta Mlade žene mijenjaju svijet, kojeg je u Hrvatskoj organizirala feministička organizacija CESI. Nastala je u trenutku najveće nezaposlenosti mladih osoba u Hrvatskoj u zadnja dva desetljeća. Dakle, u RH je bilo 51,6 posto nezaposlenih mladih koji/ su završili/e neki oblik obrazovanja. U tom trenutku, Hrvatska je bila druga zemlja u Europi po broju nezaposlenih mladih – odmah nakon Grčke. U to su vrijeme političke elite u sprezi s medijima zagovarale mjeru stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa.
“Kako su se svi mladima bavili kao jednom homogenom skupinom, bez kritike i/ili analize mjera zapošljavanja, potpuno isključujući bitnost rodne komponente u svemu tome, tri prijateljice osnovale su grassroot inicijativu Za rad spremne”, kazala je.
Knežević je polaznicima i polaznicama Mirovnih studija prepričala kako je kronološki tekao razvoj i aktivnosti inicijative te ih pokušala motivirati da se i sami/e aktiviraju oko problema i pitanja do kojih im je stalo.
“Namjera inicijative isprva je bila informirati i educirati javnost o položaju mladih u svijetu rada, o mjerama na koje oni uglavnom rade i neadekvatnosti istih u odnosu na situaciju u kojoj se mladi nalaze. Krenule smo guerilla akcijom lijepljenja plakata po gradu s nekoliko različitih poruka kako bi privukli pažnju javnosti. Nepotpisane poruke poput ‘Kako da nezaposlenost mladih žena bude niža od PDV-a’ u javnom prostoru iskomunicirale su svoje i mediji su počeli pisati o tim plakatima pitajući se tko stoji iza njih. Slijedila je javna akcija ‘Ukori i opomene’ na kojoj smo skupljale potpise na pisma za ministra rada Miranda Mrsića i ministricu socijalne politike i mladih Milanku Opačić. Zahvaljujući dobrom odazivu na javnu akciju i uspješnoj kampanji na društvenim mrežama, uskoro smo pozvane u Ministarstvo rada na suradnju. A nedugo nakon toga smo se umrežile i s brojnim ženskim organizacijama i sindikalnim sekcijama u okviru Ženske fronte za radna i socijalna prava”, ispričala je.
Također je pojasnila kako su ZRS-ovke djelovale unutar Savjeta za implementaciju Garancije za mlade te kakve su mjere predlagale za usvojenje.
Za rad spremne nedavno su provele istraživanje ‘Mladi na tržištu rada‘ koje je pokazalo kako više od 60 posto ispitanih zaposlenih mladih prima plaću manju od 4.000 kuna. Gotovo polovica ispitanika/ica kaže da im plaća uopće ili većinom nije dovoljna za zadovoljavanje životnih potreba. Sukladno tome, čak 65,7 posto ispitanih mladih odgovara da im netko financijski pomaže. Čak 73,1 posto ispitanih osoba smatra da njihova struka nije adekvatno cijenjena u društvu, a 72,1 posto smatra da im struka nije adekvatno plaćena, što uzrokuje dodatno nezadovoljstvo položajem u svijetu rada.
“S obzirom na sve spomenute podatke, zaista ne čudi što čak 87 posto mladih razmišlja o preseljenju u inozemstvo. Gotovo svima razlozi za to vezani su uz dobivanje posla, visinu plaće, mogućnosti napredovanja i daljnje edukacije te općenito bolje uvjete rada. Više od polovice ispitanih na razmišljanje o odlasku navodi i stanje u području ljudskih prava, drugačiji mentalitet te dostupnost nekih proizvoda i usluga”, izjavila je.
Svjetlana je također upozorila na to kako su mladi diskriminirani zbog dobi na tržištu rada, dok su mlade radnice dvostruko diskriminirane.
“Iako je diskriminacija temeljem spola prilikom selekcijskog postupka za određeno radno mjesto kažnjiva novčanim iznosom od 31.000 do 60.000 kuna, poslodavci svakodnevno diskriminiraju kandidate i kandidatkinje bez ikakvih posljedica. Tu kaznu nikada nitko nije platio, a znamo iz vlastitih iskustava kako se takva diskriminacija svakodnevno događa. Budući da je zakonski zabranjeno snimati razgovore bez suglasnosti sugovornika/ce, diskriminirani/e na razgovoru za posao zapravo nemaju dokaza kako su diskriminirani/e”, pojasnila je začarani krug.
Ženska fronta za radna i socijalna prava
Ivana Živković predstavila je Žensku frontu za radna i socijalna prava, neformalnu inicijativu koja je nastala u rujnu 2013. godine na poziv pet ženskih sindikalnih grupa ženskim organizacijama i udrugama za zaštitu ljudskih prava.
Ženska fronta okupila se s ciljem dijagnosticiranja stanja radnih i socijalnih prava žena u kontekstu izmjena tadašnjeg Zakona o radu, ali i drugih zakona, kao što je Zakon o privremenim i povremenim poslovima, koji je odbačen zahvaljujući intervencijama Ženske fronte, te Zakon o mirovinskom osiguranju.
“Akcije smo započele tribinom Otkaz Zakonu o radu – žensko ne fleksibilizaciji, nakon čega je naš pravni tim počeo raditi na amandmanima na Nacrt prijedloga novog ZOR-a. Pokrenule smo i kampanju Pozor – ZOR! u sklopu koje smo snimile dvanaest kratkih video uradaka posvećenih pojedinim štetnim aspektima ZOR-a”, pojasnila je.
Posljednja akcija, Tempirana bomba, odvila u sklopu prosvjeda na Markovom trgu uoči donošenja Zakona o radu. Dvije članice, odjevene u pirotehničarke, ispred Sabora su donijele kutiju s natpisom ‘Opasan teret’, koja je sadržavala gore navedene zakone, odnosno zakone štetne za građanke i građane Hrvatske.
Ženska fronta i dalje formalno postoji, ali je nakon donošenja Zakona o radu u svojevrsnoj hibernaciji. Fronta je, osim BRID-a (koji aktivno radi na širenju područja suradnje između organizacija civilnog društva u Hrvatskoj kroz rad na sindikalnoj školi, novinama RAD i drugim aktivnostima), jedini primjer suradnje sindikata i nevladinih organizacija.
Ženska fronta kao da je ogledni primjer sudbine ovog oblika suradnje civilnog i sindikalnog organiziranja u Hrvatskoj. Djelovanje je, naime, još uvijek osuđeno na kratkoročne mjere s ciljem zaustavljanja iznimno zabrinjavajućih tendencija u društvu (‘Ne damo naše autoceste’, referendum o outsourcingu, akcija protiv potpisivanja TTIP-a).
Zanimljivo je dodati kako su Knežević, Gregorina i Čakardić također bile aktivne članice Ženske fronte.
{slika}
Mreža antifašistkinja Zagreb
Hana Grgić predstavila je Mrežu antifašistkinja Zagreba osnovanu 2007. godine. Ime antifašistkinje ne ograničava organizaciju samo na žene, već je to krovna organizacija kojoj je namjera širiti antifašističke vrijednosti, poštivanje ljudskih prava, boriti se protiv diskriminacije. Također se bore protiv negiranja antifašističke povijesti i značaja, retradicionalizacije društva i slično.
MAZ je organiziran kroz princip direktne demokracije, ima skupštinu od 20 do 30 članova i članica, a ukupno članstvo ima oko 40 ljudi, nema hijerarhije i mogu se uključiti svi i sve, a postoje i radne grupe.
Najvidljivija aktivnost bilo je nedavno paljenje Trnjanskih krijesova koji su održani prvi puta nakon 1989. godine. Time je obilježena 70. godišnjica oslobođenja Zagreba, odnosno 8. svibnja kada su partizanske snage oslobodile grad od okupatora. Na paljenju krijesova se okupilo oko 3.000 ljudi, a za sljedeću se godinu najavljuje još veći krijes, još posjećenija antifa night, itd.
MAZ izdaje i časopis Nepokoreni grad tri puta godišnje uz potporu Ministarstva kulture.
Svake godine se organizirao i marš solidarnosti na drugu temu, kojim se uglavnom skreće pažnja na socijalno-ekonomske probleme. Marš 2015. godine održao se pod nazivom Trešnja je crvena. MAZ se često aktivira i oko čišćenja grafita s porukama mržnje ili preobličavanja grafita.
Postoji i radna grupa za skvotiranje, radila se i prosvjedna akcija u siječnju oko mise za Pavelića. MAZ ima i svoje medije – web stranicu maz.hr i emisiju Radio borba na Radio Studentu.
Centar za ženske studije
Andreja Gregorina predstavila je obrazovni program koji se u Centru za ženske studije izvodi od njegovog osnivanja 1995. godine. Radi se o neformalnom dvosemestralnom obrazovnom programu koji je podijeljen u četiri osnovna modula i niz kolegija tijekom kojih se studenticama i studentima omogućava da iz feminističke perspektive kritički promišljaju teme kao što su epistemologija, historija feminizma i feministički pravci, politička ekonomija, pravo, radnička i sindikalna prava, nasilje, reprodukcija i spol, vizualne i izvedbene umjetnosti, književnost, popularna kultura.
“Ženski studiji su metodološki i programski tijekom devedesetih godina u velikoj mjeri bili usmjereni na stvaranje sigurnog prostora koji je polaznicama omogućavao da se kroz proces osobnog osnaživanja i međusobnog povezivanja realiziraju kao politički subjekti. Danas nastojimo repozicionirati politički aspekt feminističkog obrazovanja u novom, neoliberalnom kontekstu, te ga na teorijsko-aktivističkoj razini učiniti integralnim dijelom širih progresivnih društvenih inicijativa. U skladu s tim, posljednje je četiri godine upis na Ženske studije omogućen i muškarcima, a veseli nas i činjenica da studentice i studenti Mirovnih studija sve češće upisuju obrazovni program u CŽS dok naše/i studentice i studenti odlučuju svoje neformalno obrazovanje nadograditi pohađanjem Mirovnih studija. Posebno nam je zadovoljstvo kada naše/i bivše/i polaznice/i postaju akterice/i novih emancipatorskih praksi u različitim područjima, te tako na najbolji način diseminiraju znanje stečeno na Ženskim studijima”, pojasnila je.
Femfront
Mario Kikaš svoj je aktivistički rad započeo u studentskom pokretu 2009., a trenutno je član neformalne organizacije Feministički front te BRID-a u sklopu kojeg uređuje časopis Rad. Piše za nekoliko časopisa i portala: Zarez, Kulturpunkt i Bilten.
Femfront je kao neformalna grupa ili kružok nastala u trenutku kada se shvatilo da je potrebna neka vrsta autonomne feminističke zone proizvodnje i razmjene znanja u kontekstu otvaranja novih aktivističkih i diskurzivnih frontova. Kako Kikaš kaže: “U jednom trenutku smo shvatili/e da je difuzija i širenje informacija bitno rodno određeno, a cijeli proces razmjene znanja često maskulinistički organiziran. A znanje, odnosno određena razina informiranosti je preduvjet sudjelovanja u raspravi odnosno preduvjet demokracije”.
Danas je Feministički front u nekoj vrsti hibernacije jer su se u međuvremenu otvorili paralelni obrazovni procesi poput ovoga u CMS-u i CŽS-u koji na višoj razini otvaraju pitanja kojima se bavi Femfront. Dio posla je odrađen i medijskim radom na tekstovima koji su se polako proširili postojećim neprofitnim medijima, a koji sažimaju naše interese, kao što je revalorizacija naše feminističke povijesti, kritika liberalnog feminizma i njegovih narativna u različitim žanrovskim izvedbama i edukacija o socijalističkom feminizmu odnosno lijevim feminističkim politikama, pogotovo u kontekstu mjera štednje i rezanja radničkih prava, koja, kako smo čuli/e, pogađaju žene na jedan specifičan način o kojem se malo govori. I to zadnje je najveći izazov, odnosno širenje te edukacije i znanja van glavnog grada, među ljude koji nisu visoko obrazovani i koji ne konzumiraju medije i ne mogu se baviti tim temama zbog vlastitog radnog opterećenja i nepostojanja institucija kulture i obrazovanja, odnosno zajednice (radne, lokalne ili neke druge).
“Kao primjer jedne takve uspješne inicijative je BRID-ova ženska sindikalna škola u kojoj se radi sa sindikalnim povjerenicama i sindikalistkinjama iz različitih dijelova Hrvatske i različitih ekonomskih sektora i objašnjava im se zašto su ove teme bitne. Tako onda imamo i mi priliku čuti koji su sve to svakodnevni problemi s kojima se radnice suočavaju, osobito u dominantno muškim kolektivima. To su redovno grozne priče s kojima se treba uhvatiti u koštac na više razina”, istaknuo je Kikaš.
Širenje platforme
Organizacija, inicijative, platforme, ideje za promjenom sustava postoje i otvorene su za sve. Ono što ‘guši’ aktivizam danas je nedostatak vremena, premali ljudski kapaciteti jer isti ljudi djeluju na nekoliko frontova i nemogućnost razgovaranja o dugoročnijoj i široj agendi zbog deficita vremena, prostora, a u konačnici, i financija.
