Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje priče. Knjiga ‘Sunčica’, nazvana po osmomjesečnoj bebi, sadrži simboličnih 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara: silovanju.
Ovo nije prvi put da su nekome posvjedočile o stravičnoj torturi kroz koju su prošle. Većina njih dala je iskaze odmah nakon izlaska iz logora te okupiranih područja. U prognaničkim barakama po Zagrebu ili pak u hotelima na obali, u kojima su prognanici bili smješteni, davale su iskaze pravosudnim institucijama, prekapajući po najgorim traumama.
No njihovi su iskazi ostali u nečijim ladicama. Iako ih je većina zapamtila imena svojih mučitelja, od kojih su mnogi bili njihovi prijeratni poznanici ili susjedi, procesi uopće nisu pokrenuti. Što je još gore, o njihovim se patnjama ne govori, o njima nitko ne priča, broj silovanih nije poznat, jer žrtve silovanja u sustavu uopće ne postoje iako je najmlađa žrtva imala samo šest godina, a najstarija 80!
Prekinuta šutnja
I dok mnoge od žrtava dvadeset godina poslije u Vukovaru susreću svoje mučitelje, zajedno s Marijom Slišković, predsjednicom udruge Žene u Domovinskom ratu, i Društvom logoraša srpskih koncentracijskih logora odlučile su prekinuti šutnju.
‘One su u prognaništvu dale iskaze, ali nitko nije pokrenuo procesuiranje. Državne institucije su to prekrile i stavile u ladice. Oni su time postali pokrovitelji nedjela jer nije moguće da država koja ima sve institucije može prešućivati ratni zločin’, rekla je Slišković za tportal.
Kaže da je prošle godine u rujnu s jednom od žrtava tražila prijem kod predsjednika Ive Josipovića. Iz Ureda predsjednika bile su upućene na Državno odvjetništvo. Ta je žena opet dala iskaz i otada se opet ništa nije dogodilo.
Upozorava da u Hrvatskoj ne postoji kategorija silovanja kao ratnog zločina, zbog čega žrtve ne mogu dobiti nikakav status ni materijalnu zadovoljštinu. Velik dio silovanih žena stoga nije spreman govoriti o onome što su proživjele. Zašto i bi, kaže Slišković, kada počinitelji ionako neće biti kažnjeni, ne mogu ostvariti status, a uostalom, dodaje, o silovanju je ženama teško govoriti i ponovno se prisjećati svega. Registar silovanih za vrijeme agresije na Hrvatsku stoga ne postoji, za razliku od susjedne BiH, gdje se o tom problemu ne šuti.
‘Neće se valjda počinitelji sami prijaviti policiji?!
‘Imamo činjenicu da se ratni zločin dogodio, imamo žrtve, imamo počinitelje, ali nemamo državne institucije koje bi to pokrenule. Pa neće se počinitelji valjda sami prijavljivati’, ogorčena je Slišković.
Za logore na teritoriju Srbije zasada nitko nije odgovarao. Podignuta je optužnica samo protiv general majora bivše JNA Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića. Udruga pravnika Vukovar 1991. na čelu sa Zoranom Šangutom godinama pokušava postaviti barem spomen-ploču na mjestu nekadašnjeg logora Stajićevo, no srpska policija zabranila je to.
‘Za državu nije normalno da gradi bilo kakve odnose s drugom državom kada su ljudi odvođeni u logore, mučeni i silovani i o tome se ne govori. Kakvu mi poruku time šaljemo?’, pita se Slišković.
Više o svjedočanstvima silovanih žena možete pročitati u tekstu na Tportal-u.
