Op Russia je platforma u sklopu projekta Open democracy koji se bavi analizom, komentarima i reportažama iz Rusije. U sklopu te platforme nedavno je pokrenut projekt koji želi ispričati drugu stranu priče o životu i stanju u zemljama sjevernog Kavkaza – onu žensku. Zemlje tog područja pogođene su ogromnim siromaštvom, dugotrajnim ratovima i nemirima tijekom 90-ih i početkom 21. stoljeća. Na takvom politički i ekonomski nestabilnom području prava su žena često ugrožena, njihova sloboda ograničena, a sudjelovanje u vladi gotovo da ne postoji. Otmice nevjesti, ubijanja iz časti ili brakovi maloljetnica česta su pojava u zemljama sjevernog Kavkaza – Čečeniji, Ingušetiji i Dagestanu. Ovaj projekt ne želi donijeti jednoznačan odgovor o uzrocima situacije u kojoj se nalaze žene u tim zemljama nego želi ženama ponuditi prostor gdje mogu sigurno iznijeti svoja svjedočanstva i svoje viđenje položaja žena u tim zemljama te uzroka koji su doveli kršenja ženskih prava. Neka od svjedočanstva napisale su žene koji danas žive u egzilu, a one koje još uvijek žive u zemljama sjevernog Kavkaza uglavnom pišu pod pseudonimom.
Čečenija
U posljednjih se nekoliko generacija činilo da se život žena u Čečeniji radikalno promijenio. Komunistička partija bila je protiv poligamije, otmica nevjesti i ubijanja iz časti. Kršenja zakona istraživala su se i strogo kažnjavala pa su na neko vrijeme te prakse nestale. Srednje i visoko obrazovanje svima je postalo dostupnije, a žene se poticalo da rade. Mnoge su radile na farmama. Djevojke iz ruralnih nepismenih obitelji počele su napuštati domove i odlazile studirati ili raditi u Grozni. To se uglavnom događalo zbog pritiska lokalne Komunističke partije na njihove obitelji koje bi se mogle buniti što njihove kćeri odlaze negdje gdje ne mogu biti pod budnim okom muškaraca iz obitelji.
Zahvaljujući procesu industrijalizacije i crpilištima nafte Grozni je u kasnijem sovjetskom razdoblju doživio svoj industrijski i društveni procvat. Žene u Groznom u to su vrijeme mogle biti piloti, inženjeri, baviti se spotom, znanošću ili raditi kao vladine službenice.
Međutim, privatni život žena nije se mnogo promijenio. Od njih se i dalje očekivalo da rađaju mnogo djece i da skrbe za kućanstvo. Odnosi unutar obitelji nisu se promijenile i mnoge su žene kod kuće i dalje trpjele fizičko i psihičko nasilje.
Nakon završetka sovjetske vladavine i taj mali napredak po pitanju ženske slobode ubrzo je nestao. Nakon što članovi Komunističke partije nisu više prisiljavali obitelji da školuju svoje kćeri, nakon što su policajci počeli okretati glavu na ubijanja iz časti i kad više nitko nije zbog otmica završavao u zatvoru, te su se prakse počele ponovno širiti. Negativni stavovi prema obrazovanju žena, ekonomskoj neovisnosti i slobodi hibernirali su samo jednu, dvije generacije. Ispod površine bili su itekako živi. Nakon što je država okrenula leđa kršenju ženskih prava, stari obrasci ponašanja prema ženama isplivali su na površinu, ponajviše u područjima zahvaćenim ratom. Oni koji su internalizirali vrijednosti iz sovjetske ere bili su često primorani napustiti Čečeniju.
Potom je u Čečeniji došlo do rata i sukoba. Žene iz Čečenije uglavnom se slažu da je rat radikalno promijenio njihov položaj. Žene su morale brinuti o svojim obitelji, a to nije značilo samo naći posao u tvornici ili uredu kao u doba SSSR-a nego snaći se na sve moguće načine. Borile su se za puštanje njihovih zatočenih muževa i sinova iz zatvora te glasno prosvjedovale protiv kršenja ljudskih prava. Nakon što su se sukobi smirili i muškarci su mogli preuzeti svoje stare uloge, njihov je prvi instinkt bio da se sve mora vratiti na staro. To je značilo ušutkati te “preglasne” žene i vratiti ih na njihovo mjesto.
Ingušetija
Ingušetija, mala ruralna zemlja pored Čečenije također je osjetila posljedice rata. Zbog priljeva prognanika populacija se gotovo udvostručila. To je zemlju dovelo do kaosa i rasta lokalnog ekstremizma pa je u Ingušetiji jedno kratko vrijeme početkom stoljeća bilo najviše nasilja u regiji. Stanje u Ingušetiji vidno se poboljšalo u vrijeme predsjednika Yunus-bek Yevkurova. Stopa nasilja je pala, a državnim se službenicima počelo suditi zbog korupcije. Unatoč tim pomacima, u Ingušetiji su i dalje aktivni ekstremisti koji onemogućavaju slobodu žena: jedna je od aktivistica u ovom projektu svjedočila kako u ime svoje organizacije nije mogla uključiti riječ “žena” jer se bojala reakcija ekstremističkih organizacija.
Nekad je postojao konsenzus između ljudi iz Čečenije i Ingušetije da čečenske žene imaju više prava i da je Ingušetija najkonzervativnija i najpatrijarhalnija zemlja regije. Danas više nije tako. Možda je Ingušetija primjer koji pokazuje da je politika ipak odlučujući faktor koji odlučuje o boljem položaju žena i njihovim pravima, a da položaj žena nije zacrtana religijom mentalitetom i ratovima.
Dagestan
Dagestan nije etnički i lingvistički homogena država kao njezine susjede, pogotovo u urbanim središtima. U Dagestanu je drugačija slika nego u Čečeniji i Ingušetiji, ovdje se jedne pored drugih mogu vidjeti djevojke u uskim trapericama i raspuštene kose i žene koje nose hidžab. Osim razvijenih gradova u Dagestanu postoje vrlo izolirana ruralna područja koja su tijekom zime i nekoliko mjeseci odsječena od ostatka zemlje. Život žena u tim vrlo siromašnim selima drugačiji je od žena u gradova, određen najstrožim rodnim podjelama i ulogama. Djevojke iz tih područja ipak nekad uspiju otići na studij u gradove i tamo se nađu između dva svijeta.
I u Dagestanu su bili sukobi između fundamentalista i vojske koje je dovelo do svakodnevnog nasilja na ulicama i kršenja ljudskih prava. Iako je u Dagestanu bili terorističkih napada, u ostatku je regiji strah od nepredvidljivih napada opipljivi. Kao i U Ingušetiji, aktivistice za ženska prava smatraju da su fundamentalisti najveća prijetnja njihovom radu i borbi.
