Pred sam kraj, predsjednička je kampanja ušla i u ono osjetljivo područje koje razdvaja privatnu od javne sfere u životu kandidata. Iako su i ranije neki kandidati prozivani zbog navodnog obiteljskog nasilja, njihova je privatnost u dobroj mjeri držana podalje od očiju javnosti, kao dio nekog džentlmenskog sporazuma. Malo se tko bavio njihovim suprugama i djecom, iako, paradoksalno, Bandićev pas već odavno igra važnu ulogu u njegovoj samo-promociji, pa ispada da je odnos prema kućnim ljubimcima važniji od odnosa u obitelji.
{slika}
A onda je ipak puklo: nakon što je kandidat Josipović prozvao kandidata Bandića da se svojevremeno rastao kako bi mogao kupiti dva društvena stana, oglasio se je Bandić i optužio Josipovića da zadire u njegov obiteljski život i privatnost, te u čitavu priču, iako do tada o njoj nije bilo riječi, uveo i suprugu i optužio Josipovića da ju vrijeđa i nanosi joj bol. Nju – a ne njega. To je važan moment u ovoj sapunici, jer se Bandić uspio predstaviti kao brižan suprug i zaštitnik svoje supruge. Usput je ipak “objasnio” da su supružnici imali problema u braku, ali su ih prevladali i danas žive sretno i zadovoljno. I tako je čitava stvar doista prešla u sferu privatnosti, manipulacije emocijama i intimom, o čemu uopće nije bilo riječi u propitkivanju porijekla Bandićevih stambenih kvadrata.
Koliko su nam kreatori javnog mnijenja površni i neuki kad je riječ o razlikovanju te dvije sfere, pokazao je nedavno i jedan neoprezan komentar političkog psihologa prof. Šibera koji je u prvom krugu kampanje navode o obiteljskom nasilju proglasio zadiranjem u privatnost čega bi se u kampanji trebalo kloniti.
Sapunica doživljava kulminaciju u emisji “Otvoreno” (četvrtak, 7.01. 2010.) kad novinarka Večernjeg Lista, Anita Malenica cijelu priču ponovo vraća u sferu politike i navodno uvlačenje supruga u predsjedničku kampanju proglašava istaknutim (i jedinim) primjerom prljave kampanje.
Nije ovo prostor za temeljito objašnjavanje genealogije konceptualne i funkcionalne podjele društva na privatnu i javnu sferu i razlikovanje privatnosti od intime. Sasvim kratko i knjiški, privatna je sfera ono područje života u kojem pojedinci obitavaju autonomno, ulaze u privatne odnose, zaštićeni od kontrole vlasti i represivnog sustava države i institucija. Izraziti primjeri te domene su obitelj i dom koje će svako demokratsko društvo ustavom i zakonima zaštititi od uplitanja državne vlasti.
No ta podjela nije neupitna, niti jednoznačna. Evo banalnog primjera koji možda stvar dovodi do apsurda, ali jasno objašnjava o čemu je riječ: Kad bi privatna sfera bila u potpunosti autonomna i nedodirljiva od javnosti i vlasti, u njoj bi bilo dopušteno baš sve, pa i ubojstvo, otimačina, uživanje narkotika i profesionalno kockanje. Činjenica da je obiteljsko nasilje sve do, povijesno gledano nedavno, to jest do prve polovice prošlog stoljeća, bilo promatrano isključivo u kontekstu “privatne sfere” u koju se patrijarhalna država nije rado petljala, a zakoni nisu adekvatno regulirali, ilustrira koliko teza o privatnosti, čak i bračnih i obiteljskih odnosa može biti opasna. I to najviše po one koje ni javna sfera ne štiti dovoljno, u konkretnom slučaju to su žene i djeca.
No, vratimo se našem konkretnom slučaju. Ukoliko postoje jasne indikacije da se je kandidat Bandić razveo da bi zaobišao propise i otkupio dva društvena stana, onda to apsolutno više ne spada u sferu privatnosti, nego u zloupotrebu te iste sfere u funkciji stjecanja određene dobiti. Čak i da je formalno-pravno naizgled sve čisto, to ipak govori puno o moralnom liku i dosljednosti kandidata koji se inače zaklinje u obiteljske i kršćanske vrednote i sveti sakrament braka.
Postoji i druga dimenzija (ne) razlikovanja privatne i javne sfere koje previđaju mnogi ćudoredniji promatrači predsjedničke kampanje kad izražavaju zadovoljstvo što kampanja ne zadire u privatnost kandidata. Čak su se i sami kandidati s gnušanjem ogradili od te mogućnosti. Postavlja se, naime, pitanje kako to da već iz susjedne, nimalo manje katoličke Italije, a bogami i ne jako udaljene Francuske, stalno stižu vijesti o Berlusconijevim i Sarcozyjevim rastavama, Carla Bruni je veća zvijezda od predsjednika Francuske, Clintonov Lewinsky skandal da i ne spominjemo.
Dakako da bi bilo dobro da se mediji i javnost puno više bave političkim programima i javnim likom i djelom predsjedničkih i inih kandidata, nego njihovom privatnošću. Ali javna je sfera odavno izgubila tu vrstu ekskluzivnosti i “nevinosti” a politika zadobila elemente komercijalnog spektakla. Jesmo li mi barem malo bolji, zato što je izvan te globalne spektakularizacije politike izuzeta barem privatna sfera, dok sve ostalo poprilično naliči na Big Brothera.
Nismo. Samo smo još malo više licemjerni. Poznato je, naime, da u liberalnoj regulaciji privatnog i javnog već odavno za javne osobe ne vrijedi isto što i za anonimne, privatne građane i građanke. Predsjednički kandidati, odlukom da uđu i javnu i političku arenu, automatski su odustali od toga da javnosti ne izlože i dio svoje privatnosti, pa i obitelj. Interes javnosti za barem dio njihove privatnosti time postaje legitiman, kako se to kaže pravničkim jezikom. I to ne samo stoga što mediji vole viriti u ključanicu – jer ste vi to tražili, već i zato što kandidat za javne funkcije svoju dosljednost, vjerodostojnost, iskrenost, poštenje i moral dokazuje i svojim ponašanjem i djelima u privatnoj, a ne samo u javnoj sferi.
Opet jednom pojednostavljeno: Ako je predsjednički kandidat/kandidatkinja varao/varala ženu/muža, tko nam može garantirati da neće prevariti i sve nas? Formula istini za volju, nije tako jednostavna, jer bračna nevjera ipak već odavno nije nešto što sankcionira pravosuđe. Prema našem obiteljskom zakonu, nije čak niti dovoljno dobar razlog za rastavu braka. Ali jeste pokazatelj da li se netko i u privatnoj sferi drži vrednota koje zagovara u javnoj i, što je možda još važnije, govori nam o tome kakve će javne politike, zakone i programe takav političar promovirati kad bude u prilici.
Nije isto kad bračnu nevjeru, ili povredu sakramenta braka počini kandidat koji se u te vrednote zaklinje, kao kad bi to uradio onaj koji bi se, npr. usudio reći da je to stvar dogovora između njega i supruge, pa da eventualnom nevjerom nije povrijedio obećanje dano bračnom drugu/drugarici, što bi trebala biti mnogo jača obaveza od deklarativnog obećanje institucijama crkve i države.
Američki kongres ispitivao je Clintona, kao što znamo, zbog toga što je u aferi Lewinsky lagao, a ne zbog bračne nevjere, iako većinska puritanska Amerika koja je po tim pitanjima mnogo dosljednija od katoličke Hrvatske ima vrlo stroge kriterije, jer ugovor između dvoje ljudi doživljava jednako tako ozbiljno kao i javne ugovore.
U čemu je, dakle, promašila novinarka Malenica kad je “uvlačenje supruga” u predsjedničku kampanju proglasila kampanjskom prljavštinom. U tome što je pobrkala smisao podjele na sferu privatnosti i javnosti i arbitrarno nešto proglasila “prljavim”. Novinarka Malenica u ovom je slučaju trebala ispitati istinitost i činjeničnost navodne objede da se je kandidat Bandić razvodio zato da bi stekao neko materijalno dobro. Upravo bi taj posao u dobrom dijelu zapadnih demokracija obavili mediji, a možda i neko javno tijelo: provjerili bi jesu li rastavljeni supružnici Bandić u to vrijeme doista živjeli odvojeno, jesu li bili kod bračnih savjetnika kako bi prebrodili krizu, provjerili bi na čije ime su kupljeni stanovi i od koga? Ili su rastavu odglumili, ne bi bili ni prvi ni posljednji, ali ako to radi predsjednički kandidat onda to postaje ne samo moralna nego i politička činjenica. Kad bi se ustanovilo da su lagali, Bandićeva bi kandidatura bila ozbiljno ugrožena, baš onako kao što padaju skandinavske ministrice kad državnom karticom kupe toblerone.
I da se razumijemo, isto vrijedi i za Josipovićeve stanove, trebalo bi ispitati jesu li to stanovi koje je on pokupovao svojim novcem, ili su to stanovi u kojima već dulje vrijeme žive njegovi roditelji i roditelji njegove supruge, kao što tvrdi, a koji su iz nekog razloga (kojeg?) prebačeni na njegovo ime, što je ipak drugačija priča.
Svidjelo se to njima ili ne, privatnost i obiteljski odnosi političara postaju legitimna politička agenda u trenutku kad oni izađu u javnu arenu i počnu zagovarati određene vrednote na temelju kojih će jednoga dana provoditi javnu politiku. A stvar je medija i javnosti da se njihovim prljavim vešom bavi na način kojim se zadovoljava legitiman interes javnosti, a ne voajerska znatiželja.
